HOME | INFO | KONTAKT   
  NARODNA NOŠNJA MUSLIMANA U PODGORICI I TUZIMA
 05/03/2007  autor:

  Turski putopisac Evlija Čelebija, koji je u našim krajevima bio šezdesetih godina sedamnaestoga vijeka, opisujući Podgoricu i Podgoričane, u VI svesci "Sejahatname", na strani 112–113, piše:
Kada je sultan Mehmed Fatih osvojio Skadar, sagradio je iste godine ovaj grad, da bi Skadar osigurao od arnautskih ustanika i Mlečića. To je nov grad u kršu, zvanom Crna Gora, tvrda građevina na četiri ugla, s bedemima, jednom kapijom i hendecima. Unutra ima dizdar i 700 junaka. I dan i noć su u boju. Ali im je odjeća vrlo smiješna. Kako je to planinski kraj, pa je klima ugodna, to su uzrastom i stasom kao velike platane. Glave su im koliko adanske tikve. Mišice su im debele kao tikve za dolmu (punjenje). Iz grudi im izlazi glas kao iz velikog ćupa (lonca). Pod potpunim oružjem skaču sa stijene na stijenu kao bagdadske gazele. Žene su im, naprotiv, nježne i malene. Svi nose na nogama pritegnute opanke. Listovi su im goli. Čak nemaju ni gaća. Većinom i ne znaju šta je košulja. Na leđima nose neko smiješno usko i kratko ćebe. Prsa i vrh ramena su im gola. Čudnovato je, koliko god su im glave goleme kao kotao, toliko su im malene kape, samo kolik fildžan (šoljica za kahvu). Privežu ih gajtanom s dvije strane, pa gajtan nataknu na vrat i tako oblače kapu na glavu. Bog zna, ova kapica na ovoj velikoj glavi se čini kao pozajmljena, ne može se obući. Ove gazije idu svaki čas u četu i potjeru, pa su zadali strah ustašama iz Kotora, Klimenata i Crne Gore. Podgorica je subašiluk u sandžaku skadarskom. Sudi im subaša, drugoga suca nemaju. Unutra u gradu ima svega oko trista tijesnih kućeraka, Fatihova džamija, anbarovi za pšenicu, dobar depo za municiju, topovi i ublovi. Drugih ustanova:. hana, medrese, banje, čaršije, pazara nema... (Preveo: Fehim Spaho).
Evlija Čelebija u svojim putovanjima gleda sve ono što je izvanredno i to u svojim pričanjima preuveličava. Tako je i u Podgorici, prikazujući mušku nošnju, pretjerao u mnogim stvarima. Do iza prvog svjetskog rata bilo je Podgoričana koji su nosili nošnju sličnu onoj što je opisuje Evlija Čelebija. Podgoričani su imali košulje, ali su ih nosili razdrljene, da su se zaista prsa dobrim dijelom vidjela gola. ,,Usko i kratko smiješno ćebe" je struka, mala kapa je tzv. "tunos-fes", na kojemu je bila duga svilena kićanka, zvana puškul, koja je težila i po pola oke. Kako je kićanka bila teška. To se taj fes zaista vezao za vrat da ne spane. Inače su stari Podgoričani imali 3 kape: ćelenpoš, takiju i tunos-fes. Ćelenpoš je bio od bijeloga platna i prošiven. Takija je od crvenoga plata, a nosila se ispod fesa da ga sačuva da se ne umasti od glave i ne uprlja. No i pored ovih kapa Podgoričani su, kao što to rade i Arbanasi, zamotavali glavu u bijelo, tanko i prozirno platno. Svi su nosili perčin, koji je bio pod kapom, a nosio se u stara vremena zato da ,,kad Crnogorac ubije Turčina, pa hoće da mu glavu posiječe, da ga ima za što ufatiti (da ga ne bi ufatija za nos)". Ljeti su nosili svilenu bijelu košulju i bijele brageše od svile ili lana, kako je ko mogao, a pas obavezno svileni (šalpâs, trabolus) ili vuneni (crveni) Zimi su nosili košulju, anteriju od šamaladže, jelek, šalvare sa crnim gajtanima sa strane i podvezicom ispod koljena. Šalvare su išle jednim dijelom preko crevalja. Crevlje su nosili skadarske, od crvene kože sa crnim rubom. Kad su bili u potpunoj opremi oblačili su preko svega toga i fistan (vrsta suknje od kamreka, tankog bijelog platna kojeg je bilo i do 40 metara u jednom fistanu). Zimi su nosili talagane (kabanice s kapuljačom) i crne đurdine (krznom postavljene kapute).
Fistana je nestalo još ispred prvog svjetskog rata, a bijele čakšire (arnautske) su bile zamijenjene onima od plave svite (čohe). No i takvih je čakšira kao i onih bijelih već nestalo. Posljednji koji je nosio čakšire od plave svite bio je Murat Azganović (umro u Sarajevu 1961).

(P.S Jelek na gornjoj slici potiče iz 18. vijeka i jedinstven je primjerak na području Podgorice i Tuzi.Napravila ga je Zepa Durović-Krnić iz Tuzi,a danas ga čuva Ljutvija Hadziahmetović u Podgorici kao porodični amanet.)
Alija Nametak

   © šeher - tuzi 2006 | Hosted by: AmaxHost.com | design & programing by: amaxstudio