HOME | INFO | KONTAKT   
  ŠTRBCI -DA SE NE ZABORAVI-
 18/03/2007  autor:

  Bijesnio je rat u Bosni. Svakodnevno smo "bombardovani" informacijama kako zelene beretke, mudžahedini, Alijini plaćenici i slično čine pokolje po Bosni. Državni mediji uz veličanje Karadžića , Mladića i ostalih Krajišnika servirali su nam laži na koje smo ćutali iz ovih ili onih razloga. To sada možda nije ni bitno. Ni to što su nam najbliži gladovali u opkoljenom Sarajevu, ginuli od granata i bombi, ili samo zbog odlaska da donesu vodu za piće. Njih su pogadjali pravi snajperi, nas medijski snajperisti.

19 putnika, gradjana Crne Gore i Srbije je mirno putovalo vozom. Nijesu se razlikovali po ničemu od drugih putnika u vozu. Osim po imenu. Njihova imena su, pokazat će se bila kobna za njihovu sudbinu. Oteti su i zvjerski ubijeni, samo zato što su se zvali Fadilj, Rustem, Nedžad, Ramadan...
Crnogorski mediji su prenijeli šturu informacju "Oteti su putnici iz voza na relaciji Bar-Beograd, u mjestu Štrbci. Otet je jedan broj Muslimana, Hrvata, Srba i dva crnca"!
Sjutradan porodice otetih su se okupile ispred Skupštine Crne Gore. Njih 20-tak skrhanih bolom, strahom, neizvjesnošću za svoje najbliže su na transparentima napravljenim od najobičnijih dasaka, na najobičnijem papiru, nevještom rukom ispisali parole "Kažite nam dje su nam očevi i djeca".
Podgorički bulevar sa 4 trake ispred Skupštine. Prolaze vozači, gradjani Crne Gore koji kroz otvoren prozor svog automobila uzvikuju "Uaaa balije i vas treba zaklat", "Majku vam Tursku, svi ste vi isti" ili se usporavajući samo ironično smiju.
Kao očevidac svega navedenog još osjećam gadjenje, bol u želucu, brujanje u mozgu, ubrzan rad srca kada se sjetim tih detalja. Bio sam zaprepašćenj količinom mrznje, niskosti, nečovječnosti mojih sugradjanja.
Prolazi prva godina od otmice. Šutnja. Osim porodica i par časnih i hrabrih ljudi niko ne pominje Štrbce. U KIC-u Budo Tomović se održava tribina na kojoj pored porodice prisustvuju još tridesetak ljudi. Od njih slovom i brojem samo 3 (tri) podgoričko-tuška Muslimana. Tišina, smrtna, bolna, poneki jecaj. Mrak u sali, mrak u srcima i dušama prisutnih. A i napolju je samo naizgled dan.
Druge godine, isto, treće opet...
1997 ili 1998 godine se organizuje mimohod. Najednom se formira kolona od preko 2 000 ljudi koji odaju poštu nedužnim ljudima iz voza. U miru i tišini idu ulicama Podgorice.
Zašto tek tada i u tolikom broju? Zaključite sami.
Zašto je za taj fašizam-nije gruba riječ, odgovarao samo neki tamo Nebojša Ranisavljević? Zar je on jedini krivac, organizator, podstrekač, opet zaključite sami.
Sjeća li se još iko oca Iska Babičića-mog školskog druga, koji je precrkao od tuge za sinom i svega što mu se kasnije dogadjalo?
Praštajte da-zaboraviti nemojte.

Omer Šarkić

   © šeher - tuzi 2006 | Hosted by: AmaxHost.com | design & programing by: amaxstudio