HOME | INFO | KONTAKT   
  PRİCE SA PERİFERİJE
 21/03/2007  autor:

   Doista ne znam kud je nestala ona Podgorica koju sam nekada toliko volio i znao kako svaki njen damar diše.


Sve rjedje u Podgorici srijećem stare Podgoričane. Uopšte, u gradu je sve manje njegovih starih žitelja, a sve više onih koji su došli ko zna sa koje strane da ovdje započnu svoj novi i blagodetniji život.
I, štaviše, pred tom činjenicom kao da se i sama Podgorica nekakao povukla sama u sebe, vratila na obalu Ribnice, gdje se je nekada davno, u dubini vjekova, i začela, i počela da se lagano širi preko okolnih polja i obala Morače, Cijevne i Sitnice. Nekada se s minareta džamije ili sa Sahat kule mogla vidjeti čitava varoš sa svojim prileglim potleušicama i rijetkim jednospratnim zdanjima, krivim uličicama, baštama i ruzičnjacima, a već odavno se od korbizjeovskih solitera i kaskadnih zgrada, pretvorenih u spavaonice, ne vide ni džamija ni Sahat kula. Čovjeku se čini kao da su ta nova zdanja, izgradjena hotimično, bez stila i reda, svojim neprimjerenim gabaritom, kao nekim ogromnim zvalama, u potpunosti progutala jedan grad, koga gotovo da više i nema.
Nekada sam u ovom gradu znao gotovo svaku kuću, zdanje, uličicu... I sve je to bilo mnogo starije od mene i mog dječačkog sjećanja. Sada prolazim pored zastakljenih palata koje su tri, četiri, pa čak i pet decenija, mladje od mog rodjenja. Tamo gdje je nekad bilo čuveno Pšenično polje sada je Nova varoš. Tamo gdje su bili vinogradi i zasadi duvana Markuša, Rakčevica, Popovića i Radovića, sada je grad preko Morace. A nekada su se tu, nakon Drugog svjetskog rata, uzdizale samo dvije ogromne zgrade za smještaj policije i stanovništva. Ostalo je bilo pusto Momiško polje, koje se protezalo sve do Kruševe glavice, na kojoj ce Petrovići sagraditi svoj čuveni dvorac. Nekada sam u jutarnjim satima zaticao podgoricke muslimane i hrišcane kako na kućnim pragovima ispijaju zajedničku kafu, idu jedni drugima na slavu i Bajram, ne zatvaraju svoje kapije i avlije, slušao kako mlade djevojke, skrivene iza visokih zidova, tiho pjevuše jednu staru muslimansku sevdalinku: "Djul miriše, djul miriše majko, čini mi se Omerova duša". Danas je većina kapija zamandaljena, a čini se da je odavno prestao i običaj svakodnevnih sjedeljki i ispijanja kafe na kućnim pragovima.
Doista ne znam kud je nestala ona Podgorica koju sam nekad toliko volio i znao kako svaki njen damar diše. U jednom od birzuza preko Morače pokušavam da to sjećanje osvježim pričajući sa meni dragim prijateljima, starim Podgoričanima, Vladom Milutinovićem i Rajom Kekovićem. Obojica su odavno uzeli zasluženu mirovinu, i sada lagano, bez žurbe nose teret minulih godina.
"Prošla je kao što prolaze i naši zivoti", kaze mi Vlado.
"Vi ste sada u najljepšim godinama", dobacije neki Žutokljunac, na šta mu oni blagim glasom odgovaraju da su najljepše godine odavno minule, sa tridesetim ljetima.
Nekada se čitav grad bio šćućurio na lijevoj i desnoj obali Ribnice, a danas se prostire toliko u širinu do Tuzi, Golubovci, pa i sam Danilovgrad, na neki način, predstavljaju njegovo predgradje. Nekada se kod Sahat kule nalazila stara željeznicka stanica, odakle se "ćirom" išlo do Plavnice, a odatle vaporom preko Jezera do Crmnice, a odatle do mora. Pruga je odavno ugašena i izbrisana, odmah nakon Drugog svjetskog rata, a željeznicka stanica podignuta u blizini Jusovače. Tamo gdje je nekada bila željeznicka postaja, sada se uzdiže zgrada zvana "Pejton". Pored Sahat kule se nalazila stara kuća Rogošića, ali i nje odavno nema. Sve je izbrisano, da bi se izgradila nova zdanja i Podgorica sabila u onaj maleni niz uličica što se nadvijaju nad Brijegom Morače. Grad se jednostavno mijenjao neplanski, sa dolaskom ili smjenom starih/novih gradskih vlasti. Gradjeno je, prepravljano, rušeno i dogradjivano, kako bi narod rekao, s mijene pa na uštap. I malo ko je vodio računa o kulturnim i istorijskim znamenitostima grada. U trci za novim postradalo je sve što je bilo mladje od našeg sjecanja. Tako je netragom nestala i znamenita kapija srednjevjekovnog manastira Drpe, koja se nalazila na brijegu, tik ispod željezničke stanice. Kapija koja je, vjerovatno, bila starija i od samog grada Podgorice. Kroz nju se ulazilo u Mahalu Đecevica, gdje i danas stoji kuća ove ugledne muslimanske porodice, koja je na temeljima tog drevnog hrama napravila kuću, koja i danas hljebom, solju i kosovskim bozurima dočekuje pravoslavnu litiju, na Markov dan, slavu ovog grada. Na mjestu kapije danas se nalazi neugledna stambena zgrada, koja podsjeca na ispražnjenu kutiju šibica, koja je, zacijelo, predstavljala znak modernih vremena i našeg puta u svjetliju budućnost, sa koga je trebalo izbrisati svaku starinu koja bi slučajnog namjernika mogla podsjetiti na našu anahronu prošlost.

İz arhive lista ‘Pobjeda’

   © šeher - tuzi 2006 | Hosted by: AmaxHost.com | design & programing by: amaxstudio