HOME | INFO | KONTAKT   
  MOJA MAHALA
 02/05/2007  autor:

   Svaka mahala u Tuzima je sama po sebi bila posebna. Skorać i Slamenička bile su jedne od najvećih mahala u kasabi. I ako nisam živio u vrijeme kada su mahalu krasili najljepši kristali, pokušaću da pretočim sliku koju sam blagovremeno stekao, dok sam u hladnim ramazanskim noćima slušao priče svoje rahmetli nane koja je rođena u Slameničkoj, a živjela punih 65 godina u Skoraćkoj mahali.
Mahala se nekad zvala Hurijet.Zbog porodice Tuzovića koja je nosila prezime Skorać,mahalu su počeli zvati Skoraćka mada samo jednim djelom.Obuhvatala je imanja Rakića, Lekića, Omurovića, Dajbabića, čardak Agića, bunar Kapića, kuće Đurđevića, Tuzovića, Lekića, Rakića, Mujadzevića i Krnića, a kasnije i kuće Kočića, Ahmatovića, Sukovića i Dizdarevića.

Bunar Kapića je bio glavni „centar“ mahale. Zadužbina je Rustema Kapića i njegovih sinova. Tu se skupljala omladina, vadila se voda ...

Mahala je imala i svoje legende. Posebno se izdvaja priča o Arapu i Adilji Dajbabić.Pričala mi je Adilja mnogo o njemu. Nikad mu se nije plašila i ako je imao 3 metra. Bio je tamnoput i zato su ga prozvali Arapom. Nosio je vojničku uniformu, zbog čega su ga smatrali vojnikom i šehidom. Vladala je legenda da ga je majka sahranila u kući, kako bi joj bio bliži. Niko drugi sem Adilje nije mogao da ga vidi. Ostali su mu vidjeli samo ruku koja je bila bijela poput kamrika. Arap je bio pojava koja je bila vjerovali ili ne stvarna.

Nakon što bi mujezin sa Ćazim-begove munare oglasio vrijeme sabaha, kapije su se u mahali širom otvarale. Jutarnja kafica bila je nezaobilazna. Balja, Šerka, Hava, Gondza,Nurija, Adilja, uglavnom su išle jedna kod druge i uz lijep muhabet pile kahfu. Ljudi bi išli rano na posao. Mahala je mirisala cvijećem, odisala ljepotom prolječnog jorgovana i duda.

Danas u mahali nema Havine kuće, niti dobre Have da staračkim rukama dotakne fislidzen na pendžeru, od kojeg zamiriše cijela mahala.

Danas u mahali nema Šerke, da nam sašije po meraku feredzu, haljinu i dimije. Da nam ispriča sve ljepote kojima je odisala naša mahala i naša kasaba.

Danas nema Balje, da nas liječi kada smo bolesni, da nam za muštuluke udjeljuje para, dok joj trčeći nosimo lijepe habere.

Danas nema Gondze, da nam kao i uvijek prouči Mevlud od Gaševića i da nas daruje novom olovkom.

Danas nema Adilje, pa i priča o Arapu ostaje samo legenda. Nema je da sa pendzera na kahfu doziva ostale komšinice.

Nema ni Perse, Alijnice, Aslanojce, Hajdarojce, Mustafinice, Šaćirojce ...

Ostala je mahala, ovakva kakva jeste danas, obojena, stidna pred tuđim prolaznicima, žedna vode sa Kapića bunara, željna ašikluka, stare pjesme i šušnja dimija od carigradske svile i crnog atlasa što čuva ljepotu djevojke od zlih očiju.
Na fotografiji je bunar-zadužbina Rustema Kapića

   © šeher - tuzi 2006 | Hosted by: AmaxHost.com | design & programing by: amaxstudio