HOME | INFO | KONTAKT   
  JEDNA PRİCA İZ SKADRA
 17/09/2007  autor:

  Uske skadarske sokake krasile su velike drvene kapije koje su ljubomorno skrivale prekrasne avlije i đulistane. Skadar grad vezira, poznatih učenjaka i zanatlija odjednom je postao mračna kutija, daleko od svijeta, vremena i zbivanja.
Nepodnošljiv miris diktatorskog režima Envera Hodže ubrzo se počeo širiti skadraskim mahalama gdje su živjeli brojni iseljenici iz Crne Gore, pa je na sve što počinje sa “J” gledano kao na največi zločin.

-“Zar sam ja kriv što sam rođen u Jugoslaviji”, često bi se pitao Ibrahim-aga koji je izdržavao kaznu od 10 godina zatvora. Nakon 10 godina, kada je ponovo upitan pred sudom voli li Jugoslaviju, Ibrahim-aga je opet odgovorio “pa tamo sam rođen”. Sud mu dodjeli tada još 5 godina zatvora samo zato što je volio zemlju u kojoj je rođen. Ibrahim je bio samo jedan od niza sličnih primjera.

Odnosi između Jugoslavije i Albanije sve više su slabili da bi 1948. godine sirena posljednjeg voza na pruzi Skadar-Tuzi najavila konačno zatvaranje graničnog prelaza Božaj-Hani i Hotit.

Tada je na hiljade Jugoslovenskih državljana palo u kandžama diktatorskog režima i prepušteno na milost i nemilost istome.

‘’None….koliko puta moram da te opomenem da ne slušaš više taj Radio Titograd...“ nervozno je Kemal skrećao pažnju majci Ajši koja je sjedila na šiltetu pokrivena ćebetom da se glas koji dopire sa Radija Titograd nebi čuo u kući.
Ajša je davala rukom znak da će još malo slušati, ali je Kemal uspio da joj otrgne radio kako bi izbjegao probleme koji se mogu javiti ako se sazna da se u njihovoj kući sluša radio na srpsko-hrvatskom jeziku.

Ajša je u Albaniju došla u toku rata. Onda kada je Podgorica bila bombardovana. Kuću na Pobrežju i dućan koji su imali iza tadašnjeg Hotela “Evropa” bili su sravnjeni sa zemljom.
Njima kao “izbjeglicama” ostalo je da čekaju odnosno da od novootvorene pekare u centru Skadra zarade nešto novca koji bi im bio dovoljan da se mogu vratiti i renovirati kuću i dućan u Podgorici.

Ajšinog muža Ibrahim-agu već prvih dana zatvorili su komunisti. Kažu da je jednog dana sjedio u kafani i napio se. U takvom stanju počeo je da pjeva “Ah kakva si šećer Podgorice…” našto ga je drug prešpijao i Ibrahim-agu su odveli pred sud. Tamo su ga upitali da li voli Jugoslaviju? On im odgovorio da je tamo rođen.
I tako sud na osnovu “izdajništva” zemlje donese presudu od 10 godina zatvora.

Ibrahim-agina porodica živjela je tih godina u velikom strahu. Nisu više mislili na oca, već je postojao strah da ne zatvore još nekog od njegovih sinova.

Kao i mnoge kuće tako je i njihova kuća čije su zidove djelili sa komšijom imala prozor koji je direktno gledao u komšijske prostorije. To je bila dodatna opomena da se u kući ne priča ništa protiv zakona i zemlje.

Ajša nije nikako mogla da prebrodi daljinu. Bol za porodicom koja je živjela u Podgorici iz dana u dan bivao je sve veći. Pisma koja su kasnila nedeljama bila su joj jedina utjeha. Uvjek bi se radovala poštaru koji joj je donosio pisma iz Crne Gore do jednog dana, kada ju je poštar opomenuo da često ne piše i ne prima pisma iz Jugoslavije jer se u pošti priča kako Ibrahimova porodica drži vezu sa Jugoslavijom. Možda tu ima i nečeg tajnog, dobacio je poštar starici.

Šta je preostalo Ajši nego da se pomiri sa sudbinom koja je snašla sve Podgoričane. Ali ona to nikako nije uspjevala. Zato je odlučila da ne izlazi napolje, da ne gleda i nedoživljava ono od čega će joj patiti srce i duša.

Rijetki su bili oni koji su išli i dolazili. Tako da je sve manje počela da prima vijesti od porodice. Pekaru koju su imali oduzela je država jer u “brastvu” nema mojeg, ima našeg.

Ibrahim je nakon 15 godina i dva suđenja pušten na slobodu. Pisma su opet počela da funkcionišu al’ kako su godine prolazile i veza se hladila. Kao da je bilo svejedno šta će biti i šta će se desiti.

Tragična sudbina Ajše okončana je nakon što joj je na posjeti koje su kasnije bile dozvoljene prepuklo srce.
Posjete su se ugovarale telgramom. Vrijeme i dan. Podgoričani bi došli na granicu Božaj, a “albanski” Podgoričani na Hani i Hotit. Između dveju linija bila je tolika udaljenost da lice jedni drugima nisu mogli tačno ni definisati. Mahali su jedni drugima, mahali su i rukama pokazivali ponešto i ponekoga. Takva je bila i još gora sudbina crnogorskih državljana i drugih koji su ostali u ‘’Enverovoj Albaniji’’ sve do pada režima 1990. kada se sve počelo mjenjati. Al je to bilo za mnoge kasno.


preuzeto sa; www.montenegrina.net

   © šeher - tuzi 2006 | Hosted by: AmaxHost.com | design & programing by: amaxstudio