HOME | INFO | KONTAKT   
  JUSOVAČA - KAZNENI ZAVOD U PODGORICI(1893 - 1945)
 03/12/2007  autor:

   MARIJAN-MAŠO MILJIĆ

U rijetka podgorička zdanja starija od 1945. godine ubraja se i znamenita Jusovača, prvobitno turski, pa crnogorski zatvor, nijemi svjedok podgoričke istorije i sudilište i posljednje boravište nebrojenih Crnogoraca; o istoriji Jusovače, od njenog podizanja pa do kraja Drugog svjetskog rata, piše Marijan Miljić, saradnik Istorijskog instituta Crne Gore
Stare zgrade i stara zdanja su, kao i stari ljudi, ispunjeni mnogim sjećanjima i uspomenama. Kao i ljudi - i oni imaju svoju istoriju, karakter i sudbinu. Jusovača - poznata kao Kazneni (Kažnjeni) zavod u Podgorici, imala je tu negativnu i nezahvalnu ulogu u više država, u ratu i u miru. Taj zatvorski kompleks dugo, suviše dugo predstavljao je jedno od ukletih mjesta ovoga lijepoga grada. Istina, u njegovim zidinama danas nema robijaša, osuđenika, ali ona pamti mnoge događaje, tragična i krvava zbivanja, ljudske drame, pojedinačne sudbine, stradanja cijelih porodica, stravična mučenja i duševne patnje. Ona je stradalište ovoga grada i sudilište cijele Crne Gore. Ovaj zloglasni zatvor postao je svjedočanstvo stradanja više generacija, ali i simbol borbe za slobodu, otpora nasilju i ljudskom zlu. Iako mjesta paklenih zbivanja i svjedočanstava zala koja prevazilaze našu maštu, posebno u Drugom svjetskom ratu, ovakve zgrade nijesu krive - krivi su ljudi. One su spomenici koji opominju da nas zlo ne iznenadi, da se ne razgoropadi, ni ono opšte ni ono u nama. Muzeji zla i otpora u isto vrijeme.
Istorija ovoga staroga zdanja može se pratiti skoro od njegovog podizanja pa sve do današnjeg dana. Zgradu je za vrijeme turske vladavine u dijelu Stare varoši, na Draču, podigao podgorički zabit Juso Mučin Krnić, zvani Jusuf - beg, zapovjednik policijske stanice, po kome je i ta zgrada i cijeli kompleks kasnije dobio ime Jusovača. (Po porodičnom predanju Krnići (a ne Krnjići) su porijeklom iz Albanije. Njihov predak je Krno, pravoslavni sveštenik, pop. Njegova braća i potomci primili su islam. Došli su u Dinoše, kod Tuzi.)
Jusuf - beg Krnić rođen je 1811. godine. Bio je oženjen, ali nije imao djece. Imao je velike posjede u Podgorici i okolini i puno stoke. Pero Ivanov Popović, od čije je puške poginuo, bio je neko vrijeme kod njega čobanin. Juso je bio vrlo hrabar, nekoliko puta ranjavan. Obogatio se trgovinom. Bio je snabdjevač hrane za vojsku (liferant) - nabavljač, dobavljač, isporučilac. Poginuo je u 63. godini, na dužnosti policijskog i vojnog zapovjednika za Podgoricu. Ubistvo Jusuf - bega Mučina Krnića imalo je krvave posljedice, jer je donijelo tursku osvetu - pokolj Crnogoraca u Podgorici 7. oktobra 1874. godine. Taj događaj je dobio veliki publicitet i u domaćoj i u stranoj štampi i prethodio je oslobodilačkom ratu od 1876 - 1878, odnosno - skoro sve do 1880. godine. Za vrijeme Turske u Jusovači su tamnovali crnogorski rodoljubi.
(Jusuf - beg je sredinom 19. vijeka dogradio i proširio staru tursku tamnicu u Podgorici. On je u njoj držao uhvaćene Crnogorce, u zatvoru, a odatle ih često slao na pogubljenje. Posebno zbog toga su Crnogorci bili na njega ogorčeni i kivni. Jusovača je po njemu prozvana, a pod tim imenom postala je naročito poznata kada su u nju počeli da pristižu crnogorski politički krivci, protivnici knjaza - kralja Nikole.)
Podgorica, koju su Turci osvojili 1474. godine, pripala je 1879. po Berlinskom ugovoru Crnoj Gori. Opkoljavanje i zauzimanje Podgorice, zbog straha od osvete i inače, prisililo je mnoge muslimanske porodice da izbjegnu u Tuzi ili da se presele duboko u Tursku carevinu. Iako su od crnogorske vojske bježali bezglavo kao od kuge, ne vodeći računa o svojoj imovini, crnogorske vlasti za dugi niz godina nijesu htjele u nju dirati, a nastojale su i da muslimanskog življa što više ostane. Među muslimanskim izbjeglicama bili su i potomci Jusa Mučina Krnića. Oni su, u strahu i panici, ostavili "puste i prazne" Jusove dvore "koje je bio skoro sagradio, koji su bili jedini za svoje ljepote i veličine", ali se nijesu na njih dugo osvrtali. Tek kasnije sin Adži Barja, Jusufov sinovac, poslao je nekoga da tamo stanuje. Za guvernera u Podgorici postavljen je vojvoda Mašo Vrbica. Nakon polaska crnogorske vojske na Plav i Gusinje, u Jusove dvore uselio se, i zadugo stanovao, vojvoda Marko Miljanov, pa je onda predigao da živi na Medunu, u Kučima.
Ovi dvori podgoričkog zabita prelazili su iz ruke u ruku sve do 1880. godine. Pošto su izbjeglice vidjele da Muslimani imaju i uživaju sva prava kao i Crnogorci, znatan dio se vratio na svoja dobra, dok su drugi nastojali da svoju imovinu prodaju. Među takvima je bio i potomak Jusuf - bega Krnića. Tako su crnogorske vlasti kupile ove dvore za 150 napoleona. Malo kasnije Jusov han je kupio Gigoje Begović, takođe za 150 napoleona.
Grupa kažnjenika je tri mjeseca kopala rupu u zidu, i konačno, utekla prema turskoj granici


Na zauzimanje Andrije Radovića, kod knjaza Nikole, ovo zdanje je 1893. godine pretvoreno u tzv. Kažnjeni zatvor. U svim uređenim državama postoje zatvori kao ustanove izvršenja kazni i lišenja slobode ili, u krivičnom postupku, kao mjere osiguranja u sprovođenju istrage. Učvršćujući državno zdanje, koje je naslijedio od Petra I, Petar II Petrović Njegoš je sazidao prvu državnu ustanovu - Biljardu, dobavio štampariju, osnovao prvu školu ali i prvu tamnicu. Prvim crnogorskim državnim zatvorom može se smatrati manastirska Ladnica, čiji je prvi uhapšenik bio posljednji crnogorski guvernadur Vuko Radonjić, po njemu nazvan Guvernadurica, ako ne računamo onu mračnu odaju u manastiru Stanjevići u kojoj je bio zatočen i udavljen, odani a oklevetani sekretar Petra I, opat Franjo Dolči ili, još dalje, tamnice srednjovjekovne vlastele ili turski zindani "đe se legu zmije i akrepi", koje pamti naš narodni epos.
O kaznenom zatvoru u Podgorici crnogorske vlasti nijesu mogle odmah misliti, prvo zato što su svi tamničari otpušteni usljed rata sa Turskom 1876 - 78, te tako nije bilo kažnjenika, a drugo što je na Cetinju postojala tamnica koja je bila dovoljna za tadašnje državne potrebe. Kasnije, sa povećanjem broja kažnjenika, naročito političkih, određen je bio, osobito za velike prestupe Grmožur, brdašce usred Skadarskog jezera, na kojemu su Turci bili podigli utvrđenje za odbranu Skadra. Crnogorci su se čudili zašto je izabran baš Grmožur kada je na njemu zimi studeno a ljeti užasno toplo. Narod se osobito grozio od zmija i "svakog gameža iz vode".
Dok je Grmožur služio kao kazneni zavod, u Jusovim dvorima bila je smještena škola u kojoj su Crnogorci "učili za knjaževu muziku". Docnije kada je došao M. Džaković za upravitelja u Podgorici, pošto se tamničara sve više množilo, došao je na ideju da ovaj zavod poveća. On je kupio kuće popa Petra Radičevića, koje su bile preko puta ulice zvane "Orahovska mahala", prekinuo ulicu i sve to sastavio ujedno. Od tada ta ogromna građevina predstavlja Crnogorski kažnjeni zavod. Nije sačuvana dokumentacija na osnovu koje bi se utvrdilo ko su sve bili njegovi upravnici.
Prvi njegovi "upravitelji" bili su crnogorski barjaktari. Ta čast ili nekakva nagrada pripala je bratonoškom barjaktaru, kojega je zastupao barjaktar piperski. Inače, obojica su bili silni junaci, čemu se čudio podgorički hroničar Ilija Zlatičanin. U doba nezavisne crnogorske države, Jusovača je, naročito u vrijeme ustavnih i političkih borbi, postala zatvor za političke protivnike režima i dinastije. Za vrijeme klubaške afere 1905, Bombaške afere i Kolašinskog procesa sve do 1911, uoči balkanskih ratova, u ovom zatvoru su, uglavnom, držani politički zatvorenici, klubaši, pristalice Narodne stranke, crnogorski emigranti i pripadnici studentske omladine, članovi terorističkih grupa koje su spremale zavjere protiv knjaza i dvora i svrgavanje dinastije Petrović - Njegoš.
Među protivnicima režima bilo je i onih koji su se borili za uvođenje demokratskih tekovina u Crnoj Gori i ujedinjenje sa Srbijom. Od tada sve više Jusovača poprima sliku veličanstvene jezivosti. Kako reče jedan pisac, u njoj su se isticala dva momenta "dvije struje jedne iste crnogorske duše. Politička nada za jedne, strah za druge". Tako je Jusovača tu u prikrajku Podgorice, u Staroj varoši, jugoistočno od grada, počela da stiče svoju negativnu slavu.
Haremska, dobro očuvana Jusuf - begova kuća postala je vječni pratilac političkih protivnika i osuđenika. Zatvor je za to vrijeme bio moderan, dvospratni i dvored, od po osam ćelija, odvojen jednim hodnikom. U ćelijama su bili politički djelatelji. U maloj avliji bila je kuhinja, po širokom tamničkom dvorištu zatvorenici su šetali po grupama, bivši ministri, poslanici, ujedinitelji. U tim ćelijama hladnoga zatvora Crnogoraci su osjetili koliko je u njima "čovječja duša skrušena i slomljena".
Stanovnici Jusovače u to vrijeme, između ostalih, bili su: Mitar Vukčević, Mihailo, Miloš i Đuro Ivanović, Milisav Raičević, Mitar Đurović, Gavrilo Cerović, Vaso Ćulafić, dr Marušić, Nikola i Akim Daković, Krsto Milović, Đuro Vojvodić, Mirko Begović, Mihailo i Đušan Đonović, Jovan Bajilo i mnogi drugi. Pošto su saznali da ih vode na Cetinje, pod vođstvom studenta prava Đura Vojvodića čitava tri mjeseca dubili su prolaz za bjekstvo - i uspjeli su, bježeći prema turskoj granici.

Februara 1919. u Jusovači su bili zatočeni borci protiv srpske okupacije Crne Gore


Za vrijeme austrijske okupacije u ovom mučilištu nalazilo se crnogorsko roblje, narod. S tom okupacijom počinje masovno stradanje Crnogoraca po našim i evropskim zatvorima i logorima.
Nakon 1918. godine Jusovača postaje Centralni kazneni zavod za Crnu Goru, nazvan "carstvom mraka". U njega su bivši robijaši, ujedinitelji, strpali svoje političke protivnike, pristalice kralja Nikole, a kasnije federaliste, komuniste i sve protivnike režima SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije. (Donosimo kompletan spisak 125 zatvorenika - "optuženih za učešće u skorašnjoj (Božićnoj) pobuni" dostavljen Andriji Radoviću 13. februara 1919. godine: Bogić Radović, Stanko Grubač, Petar Lompar, Jovan Plamenac, Petar Vujović, Marko Martinović, Stevan Radović, Luka Stamatović, Jošo Jovović, Milovan Radulović, Puniša Bojović, Nikola Nikolić, Staniša Nikolić, Jakov Urošević, Savić Batrićević, Petar Nikčević, Joksim Radović, Blažo Begović, Nikola Marković, Stevo Radonjić, Nikola Begović, Luka Vukadinović, Blažo Vujović, Stevan Radunović, Miloš Radulović, Đuran Hajduković, Pero Kustudija, Jovan Kustudija, Petar Vujović, Tomica Peković, Miloš Kruška, Marko Begović, Milo Đuranović, Đuro Marković, Milovan Sekulić, Savo Vuletić, Risto Popović, Marko Đukanović, Mihailo Popović, Rade Radović, Marko Leković, Risto Radović, Dragutin Radović, Savo Plamenac, Filip Radulović, Marko Mijušković, Ivan Čukić, Filip Pejović, Savo Kustudija, Petar Vuković, Maksim Pavićević, Zarija Kilibarda, Blažo Đuranović, Luka Koprivica, Stevan Otašević, Vlado Vrbica, Radonja Mitrović, Nikola Vrbica, Marko Martinović, Luka Martinović, Lazar Martinović, Drago Martinović, Jovan Milov Martinović, Filip Martinović, Rašo Martinović, Vaso Martinović, Jovan Krstov Martinović, Vladimir Gvozdenović, Mihailo Vicković, Spasoje Vicković, Nikola Perutović, Vukale Rajković, Luka Adžić, Filip Radović, Đuro I. Radović, Ćiro G. Radović, Nikola Radović, Jovan Martinović, Đuro Bećir, Milan Bufić, Jovan Jovetić, Šuljo Pobor, Ilija Dubovičanin, Krsto Vujović, Ivo Kapisoda, Petar Lipovina, Jovan Milanović, Ilija Milanović, Đuro Milanović, Savo Pejanović, Ilija Jovićević, Mirko Vujičić, Mićo Popović, Stevo Ivanišević, Andrija Mirković, Savo Janković, Nikola Mićunović, Gorčin Vujović, Jovo Turčinović, Boško Radunović, Đuro Đurišić, Savo Bojanić, Ilija Brnović, Pero Đurišić, Spasoje Abramović, Đuro Milošević, Đuro Kostić, Đuro Šoć, Marko Šoć, Stevan Knežević, Đoko Drecun, Tomo Vujanović, Pero Vučković, vojvoda Božo Petrović, vojvoda Đuro Petrović, vojvoda Marko Petrović, Risto I. Radulović, Mitar Đ. Radonjić, Petar Šćepanović, Jovan Šoć, Niko Vučković, Ilija Vučelić, Đon Marika, Pavle Marković i Simo Mraković). U Jusovači se 1926. nalaze crnogorski odmetnici, čuveni komite Radojica Nikčević i njegovi drugovi.
Sačuvani su brojni podaci o tome kakav je bio policijski zatvor u Podgorici između dva svjetska rata, kao kaznenopopravni dom za najteže osuđenike, sve do dolaska Italijana. Posebno poglavlje u istoriji Jusovače - najstarijeg podgoričkog zatvora, predstavlja doba italijanske okupacije do 9. septembra 1943. i njemačke do 19. decembra 1944. godine. U istoriji ovoga zatvora to je uz austrougarski period, najmanje razdoblje, ali po krvavom pečatu koji je ostavilo i masovnosti stradanja jeste najburnije i najtragičnije.
Iako su u Podgorici postojala još tri zatvora (Lamarin, zatvor Radio - stanica ili Markoni, zatvor Kuća Rogošića i zloglasni logor na Zabjelu) - Jusovača je i za Italijane i Njemce imala važnu ulogu prvo (do početka 1942. godine) kao istražni a onda kao tranzitni - odakle su zatvorenici slani u logore u Baru, Albaniji, Italiji ili na strijeljanje.
O ovom zatvoru ostala su (mnoga i publikovana) svjedočanstva preživjelih zatvorenika: o uslovima zatvorskog života, stradanjima na hiljade nedužnih ljudi, o tome koliko ih je prošlo kroz zloglasnu Jusovaču. Ostala su sjećanja i dokumenta o užasnim mučenjima, ne samo pristalica NOP - a nego i ljudi koji se na bilo koji način nijesu mirili s okupacijom i ropstvom, koji su davali bilo kakav otpor, koji su vjerovali u slobodu i pobjedu nad fašizmom. Zabilježena su potresna svjedočanstva o svakovrsnim mučenjima, poniženjima, ubijanju bez saslušanja i suđenja, masovna strijeljanja i internacije u logore.


Stradali su u njoj i Italijani kod kojih je uočeno antifašističko raspoloženje


Žalosni stanovnici Jusovače bili su i mladi i stari, muškarci, žene i djeca, bolesni i zdravi, invalidi. Stradali su čak i neki italijanski vojnici kod kojih je uočeno antifašističko raspoloženje. Brojni su primjeri tragičnog kraja tri sestre, tri brata, cijelih porodica. Međutim, duh naroda se nije mogao ubiti, njegova riješenost na borbu i žrtvu. Veze i solidarnost između grada, Podgoričana i onih u zatvoru - nijesu se prekidale uprkos svim opasnostima, pogibijama i prijetnjama.
Iako Jusovača nema nekih osobenih urbanističkih ili stilskih obilježja, ostali su brojni opisi njene unutrašnjosti, zgrada, ćelija i neshvatljive pretrpanosti u njima, u uslovima ispod praga ljudske podnošljivosti. Podgorica je bila glavni grad crnogorske muke i stravičnog masovnog stradanja, duša narodnog otpora cijele Crne Gore, ali i simbol crnogorske slobode i novog državnog sazdanja. Jusovača - Kazneni zavod, kaznenopopravni dom u Podgorici počeo se puniti uhapšenicima već od prvih dana nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i italijanske okupacije Crne Gore. Masovnija hapšenja uslijedila su nakon Trinaestojulskog ustanka 1941. Hapšeni su učesnici u ustanku i simpatizeri Narodnooslobodilačkog pokreta, rodoljubi, intelektualci. Veliki podsticaj za "hapšenje naroda" bio je napad Njemačke na SSSR (21.VI 1941).
Prema izvorima i istoriografskoj literaturi, naročito memorarskoj, to disciplinovanje Crne Gore i ulivanje straha narodu nastavljeno je s još većom žestinom i revnošću i u 1942. i 1943. godini, sve do kapitulacije Italije (9. IX 1943). Početkom 1942. godine u podgoričkim zatvorima i u logoru na Zabjelu bilo je od 1000 - 3000 zatvorenika. U to vrijeme, pod uticajem srpskog, djeluje i jak crnogorski četnički pokret. Na Zabjelu je osnovan zloglasni četnički sud. Već od početka, u slamanju narodnog otpora i gušenju oslobodilačke borbe Italijani i četnici nijesu samo hapsili i strijeljali. Njihova saradnja je trajala sve do povlačenja italijanskih okupacionih trupa. Uz naklonost, vojnu pomoć i političku zaštitu i zaklon Italijana, ovaj nacionalni pokret je vodio rat protiv sopstvenog naroda, slamajući njegov otpor i iščekujući rasplet među velikim silama.
Novi zatvorenici su u Jusovači zatekli robijaše Kraljevine Jugoslavije, uglavnom kriminalce. Kako je vrijeme odmicalo i rastao pokret otpora, u Kazneni zavod su dovođeni, naročito poslije partizanskih akcija, ljudi iz skoro svih krajeva Crne Gore, čak i starci, žene i djeca. Jusovača, kojom su upravljali Italijani, postala je sabirni zatvor za one uhapšenike koji su osudili italijanski i četnički sudovi. Nažalost, ne zna se tačan broj svih zatvorenika koji su do kapitulacije Italije i, kasnije, pod njemačkom upravom, prošli kroz Jusovaču, ali se zna da ih je bilo na hiljade, da su bili mahom iz Podgorice i okoline, iz kolašinskog, beranskog i andrijevičkog područja. Osim pojedinaca, komunista, partizana, patriota i simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta, u Kaznenom zatvoru su se našle čitave porodice ili članovi porodica, odvojeni zidom, samovoljom, terorom i mržnjom okupatora. Takođe, u ovaj zatvor su dovođeni taoci ili ljudi koji su bili namijenjeni za razmjenu za zarobljene Italijane. Međutim, dešavalo se da u jeku italijanske odmazde i oni budu postrijeljani. U Kaznenom zavodu je bilo čak i težih ranjenika, invalida. Kao nikada do tada, bilo je i ne malo špijuna, dostavljača, provokatora. Pred italijansku kapitulaciju, u zavodu je bilo i Italijana, karabinjera, pobunjenih regruta, nekih četničkih grupa itd.
Krajem 1941. i početkom 1942. godine Jusovača je osim sabirnog imala i tretman istražnog zatvora. U njemu su Italijani sprovodili istražni postupak, selekciju za logore ili strijeljanje ili, pak, za Vojni sud na Cetinju (Tribunale militare di guerra del Montenegro a Cettingne). Međutim, kasnije je sve više postojala i tranzitni zatvor, zloglasna stanica za razne logore i strelišta. Po svjedočenju preživjelih, bio je to jedan od težih zatvora u porobljenoj Evropi. Italijani i četnici nijesu samo hapsili nego i strijeljali, misleći da će na taj način slomiti slobodarski duh narod, njegov otpor i borbu. U sve prostorije Jusovače - Kaznenog zavoda u Podgorici moglo se smjestiti oko 1500 zatvorenika.


U prizemlju su bile i dvije samice koje su zatvorenici zvali kamare škure ili mračnice


Ali, zbog masovnih hapšenja kao načina obračuna sa ustanicima i njihovim simpatizerima - u zatvoru se našlo oko 2000 ljudi, ponekad i više. Zatvorski kompleks Jusovača bio je opasan masivnim kamenim zidom, visokim oko četiri metra. (Iako veoma ruiniran, cijeli kompleks je ostao sve do naših dana). Na zidu su dominirale četiri stražarnice, sa italijanskim stražarima, s automatima. Stražari su se po zidu mogli kretati, tako da su imali pregled šta se zbiva i iznutra i spolja zatvora. Kazneni zavod u to vrijeme se sastojao iz muškog i ženskog dijela koji su bili odvojeni pregradnim zidom (visokim oko 4 m), izgrađenim, takođe, od tvrdog i masivnog materijala.
Muški zatvor je bio u starom dijelu građevine, u spratnoj zgradi. Ona je na gornjem spratu imala četiri velike sobe, veličine 8 x 5 m. U njenom prizemlju je bilo oko 30 mračnih ćelija i dvije samice, koje su u zatvoreničk-om žargonu nazvane kamare škure ili mračne komore, mračnice. U velikim sobama na spratu bili su politički zatvorenici. U njima je najčešće bivalo od 60 do 80 zatvorenika, a ponekad od 80 do 105. Zatvorenici su tim sobama dali i posebna imena: podgorička (zato što su njeni zatvorenici bili iz Podgorice ili okoline), kolašinska (sa zatvorenicima iz kolašinskog kraja), "padobranska" (čiji su "stanari" bili uhapšenici "iz šume", partizani i njihovi saradnici) i talog soba. Najteži uslovi, prema memoarskim izvorima, bili su u "padobranskoj" sobi. Zbog prebukiranosti u ćelijama, na njihovom betonskom dnu bila je "živa ljesa" ljudskih tijela. Po svjedočenju bivših robijaša Jusovače, na jednog zatvorenika dolazilo je oko 0,70 m2 prostora, a ponekad ni toliko, jer su prostorije bile vrlo male (3 x 3 m2). U njih su zatvorske vlasti trpale i po 24 zatvorenika. Upravo, u tim mračnim i polumračnim ćelijama u prizemlju bili su "teži krivci". Ležali su naštivani, kao u konzervi, jedan pored drugoga. Kada bi neki htio da se pomjeri, morali su svi da se pomaknu. Prizemlje je imalo samo jedan WC, koji se često izlivao, bio izvor užasne nečistoće (galatluka) i nesnosnog smrada. Zgrada u kojoj je bio zatvor za muškarce nije bila krečena od prošlog vijeka, pa je sa svojim mračnim ćelijama i voltovima ličila na kuće strave i užasa.
Na donjem spratu su velika vrata, utvrđena "okovana i jaka". Hodnik je bio dužinom cijele zgrade, a ćelije - mračnice bile su s obje strane; prozori mali, okovani gvozdenim šipkama, dok ih neke ćelije nijesu ni imale. U pojedine je tračak svjetlosti dolazio iz polumračnog hodnika.
Za žene i djecu, italijanski okupator je, između zgrade muškog dijela zatvora i visokog bedema debelih zidova, koji su opasivali kompleks Kaznenog zavoda, podigao posebnu zgradu, čije su prostorije činile ženski dio zatvora. Veliki visoki zid između ta dva zatvora sprečavao je bilo kakve kontakte među zatvorenicima, među članovima iste porodice. U dvorištu, pomeđu muškog i ženskog zatvora, bile su male prostorije tzv. "radionice" (stolarska i dr), osnovane na inicijativu zatvorenika, a u stvari "po direktivi" komunističke organizacije grada. Kuhinja je bila u dvorištu muškog dijela zatvora. U istom dvorištu se nalazio "Nortonov" bunar, dubok oko 30 metara, sa pumpama zvanim "tulumbe", koje su se često kvarile. Zatvor bi tada i po dva dana bio bez vode za piće, sve dok kvar ne bi bio otklonjen. Inače, bunar je opsluživao oba zatvora - i muški i ženski. Prema glavnom izlazu je veća zgrada u kojoj su bili smješteni uprava zatvora i zatvorsko obezbjeđenje. Ona se i danas vidi iz ulice Vlada Martinovića, koja je tik pored nje.
U 1943. godini u zatvorskom dvorištu bila je ambulanta, smještena ispod šatora. U njoj je radio zatvorenik - ljekar Petar Jovanović. Takođe, u dvorištu, s istočne strane, ispod prozora ćelija, na prvom i soba "podgoričke" i "padobranske" na drugom spratu, bila je velika otvorena septička jama 84 x 4 m) "iz koje se dizao užasan smrad". U unutrašnjem dijelu zatvora obezbjeđenje su držali karabinjeri. Dežurstvo i kontrola u zatvorskom krugu su bili danonoćni. Spoljašnja straža je bila budnija i rigoroznija od unutrašnje. Bilo je i pokušaja bjekstva, od kojih se na vrijeme odustajalo ili nijesu uspijevala. Sa spoljašnje strane zatvorske ograde, po memoarskim izvorima, bile su postavljene mine i žičane prepreke, "iza kojih su se kretale patrole jačeg sastava".

Da bi se preživjela Jusovača trebalo je biti u posebnoj milosti i sreće i sudbine


Na ulazu u zatvor bilo je troje vrata, a na svakima, i danju i noću, "udvojeni stražari". Svi objekti zatvorskog kompleksa Jusovača noću su bili osvijetljeni jakim reflektorima, što je ostavljalo sablasan utisak. Zatvorenici su u "šetnju" izvođeni dva puta dnevno po sat vremena, izjutra u 6 a popopodne u 17 sati. Međutim, dužina trajanja tih žalosnih šetnji zavisila je od ćefa i raspoloženja zatvorskih vlasti, ponašanja zatvorenika i godišnjeg doba. Za to kratko vrijeme trebalo je ne samo "protegnuti noge", nego uzeti vode za piće, obaviti fiziološke potrebe itd. Što je rat više odmicao i snažio oslobodilački pokret, prilike i uslovi u Jusovači bili su sve teže i nesnošljivije. U muškom dijelu zatvore, prema publikovanim sjećanjima bivših uhapšenika, postojale su tri vrste zatvorenika, odnosno tri oblika zatvorskog života. Prvi je vezan za zatvorenike koji su bili pod istim ili sličnim uslovima, drugi za one koje su bili osuđeni za teže prestupe, a smješteni u ćelijama - mračnicama, zvanim "kamare škure". Ovaj dio zatvora nazivan je "zatvor u zatvoru". Treći dio "formirali su" sami zatvorenici i zvao se "cigansko poslanstvo". Iz literature znamo da su u tim sobama bili zatvorenici sa niskim moralnim kvalitetima (npr. jedan šinter - Risto fašista, jedan džeparoš, poneki špekulant, provokator, špijun i sl.). Njihova prostorija se nalazila u hodniku, pored WC - a. Uslovi u Jusovači bili su takvi da se u tom crnogorskom mrtvom domu zatvorenici poslije mjesec, dva prosto nijesu mogli prepoznati. To je bila tiha likvidacija nedužnih ljudi. Neki su, po svjedočenju očevidaca, bili toliko oslabili da nijesu mogli da hodaju, dok su drugi od gladi "jeli ostatke sa smetlišta". Često nije bilo dovoljno ni vode za piće. Zatvorenici nijesu nikako mogli da se okupaju. U sjećanjima preživjelih ostali su jezivi opisi iz kojih vidimo kako idu u dronjcima, sa nekoliko hiljada vašaka na sebi, jer nije imalo šta da se presvuče. Obično, ljudi su bili u onome u čemu su se zatekli prilikom hapšenja. Oko njih se, nesnošljivo, širio miris znoja, nečistoće, a napadale su ih vaške, stjenice, svrab, čak i gnojne kraste. Zbog velike nečistoće stalno je bio prisutan strah od epidemije. Međutim, zatvorenici su se samoorganizovali i zaveli redarstvo po sobama. Ljeti je bila užasna zapara a zimi nepodnošljiva studen. Zatvorenici nijesu imali ni posteljine, ni veša, niti sredstava za ličnu higijenu. Podgoričanima je rodbina doturala hranu i odjeću, iako je nije dovoljno imala ni za sebe. Uz hranu su, potajno, stizale poruke, vijesti, informacije. Mnogo teže nego Podgoričanima bilo je zatvorenicima iz drugih krajeva Crne Gore. Međutim, ilegalna organizacija podgoričkih komunista je uspjela da za te zatvorenike stvori tzv. crvenu pomoć, tako da su njihove teškoće, bar u tom pogledu, bile nešto snošljivije.
U samom zatvoru, bez obzira na nepovoljne prilike i nepodnošljive uslove, potajno se odvijao "politički i partijski rad". Na čelu komunističke organizacije u Jusovači bio je Branko Nilević. Iz objavljenih sjećanja bivših zatočenika na dane provedene u Kaznenom zavodu saznajemo da su se političke rasprave po sobama vodile poslije 20 sati, a govorilo se, između ostalog, o četničkoj izdaji, informisanju, nacionalnom pitanju i o drugim temama. Svijest o potrebi otpora zlu i borbi protiv okupatora, fašizma uopšte sve više je rasla i izvan zatvora i u njemu samom. Ljudi su razumjeli da je posrijedi borba za život i opstanak. Zaista, nije bilo lako preživjeti sve strahote stadanja u Jusovači. Najveći dio zatvorenika postojao je sve odvažniji i hrabriji. I kada su se zauvijek rastajali i umirali, činili su to ponosno, svjesni da je njihova žrtva ugrađena u temelje buduće slobode i pravde, za sreću svojih potomaka i svojih naroda. U Jusovači neke zatvorenike, borce i rodoljube munjevito je stigla teška sudbina. Mada nijesu bili osuđeni ni od jednog suda, jednostavno, likvidirani su na osnovu nekih famoznih predloga. Njih su pripremali policijski organi, obavještajne službe i četnici. Zaista, preživjeti zatvor Jusovaču, po zapisanim sjećanjima, sva stradanja i muke i sve ono što se u njoj zbivalo - značilo je biti u posebnoj milosti i sreće i sudbine. U Jusovači je stradao crnogorski narod, odupirao se zlu koji je nosio fašizam i borio se za slobodu. Bivši "stanovnici" Jusovače isticali su kasnije da je ona za njih bila ne samo mučilište nego i "škola slobode". Ostati u ovom zatvoru bilo je strašno. Oni koji su odlazili, u stvari odvođeni, išli su ili u italijanske logore ili u smrt. Otići u logore u Italiji, značilo je sreću i nesreću.


Zašto ovaj "mrtvi dom" ne bi opet bio muzička škola kao u doba kralja Nikole Petrovića?!



Strijeljanja su vršena po grupama, u kojima je bilo od 30 do 100 zatvorenika. Masovna strijeljanja su posebno obilježila kraj juna 1943. godine. Strijeljani su svi muškarci (26. VI) sa donjeg sprata, istoga dana, u rasvit. S druge strane, u zatvoru je bila još jedna fela ljudi, "crni soj". To su bili saradnici i doušnici okupatora. A on ih je nalazio "među uplašenim, demoralisanim i beznađem slomljenim zatvorenicima", nacionalistima - i oni su postojali dostavljači, potkazivači, tužitelji, izazivači, podbadači, agenti provokatori, plaćeni špijuni, pomoćnici tajne policije. Te denuncijante i provokatore pozivali su na navodna "dopunska saslušanja" u upravu zatvora i pod tim izgovorom oni su špijali svoje sapatnike, dostavljali izvještaje šta ko radi i priča u zatvoru, ko podiže moral i snaži vjeru u pobjedu nad fašizmom i okupatorom. Pa ipak, uprkos svekolikim teškim uslovima i riziku po život i porodicu, održavane su veze između ilegalne komunističke organizacije i zatvorenika. Ljudi u zatvoru su shvatili da nijesu sami, apsolutno odsječeni od svijeta. Znali su šta se događa u gradu i na frontovima. Njima je sve to "ulivalo snagu, podizalo moral i svijest o pobjedi". I, povratno, iz same Jusovače, osim vijesti o internaciji, mučenjima i strijeljanjima, emanirala je neka narodna energija i pretapala se u čvrstu vjeru u poraz okupatora, u pobjedu nad zlom i njegovim protagonistima.
Nakon kapitulacije Italije, 9. septembra 1943. godine, napisao je jedan od preživjelih robijaša, "neki zatvorenici su upozorili da ih puste i ne predaju Njemcima, zato što su oni zatvorenici Italije" a ne njemački. I zaista, u zatvorskom dvorištu zatvorenici su bili "postrojeni i spremljeni za otpuštanje". Međutim, samo je jedan dio zatvorenika otpušten, dok su drugi ostavljeni u zatvoru, uglavnom komunisti.
Iako je zadugo služila (do kraja šezdesetih i otvaranja KP doma u Spužu) kao zatvor i poslije Drugog svjetskog rata u novijoj jugoslovenskoj državi i zapamtila zatvorenike različitog profila (narodne neprijatelje, četnike i njihove saradnike, informbirovce, kriminalce i dr).
Kazneni zavod - popularno nazvan Jusovača - je sve odbolovao, zajedno sa svojim zlosrećnim žiteljima i iskupio se kroz opšte stradanje. Uveliko ruinirana, prepuštena ćudima vremena i ljudi, Jusovača više ne služi kao zatvor. Kada prođem pored nje, vidim ljude koji tamo, u upravnoj zgradi, stanjuju i djecu kako se igraju i ne sluteći u kakvom zdanju su i njihov topli dom i lastavičje gnijezdo. Stanem, oslušnem glasove nevidljivih sjenki i gledam slike, stravične prizore - pitajući se u čudi: je li to ružan san ili java, užasna i surova stvarnost koja prevazilazi literaturu, svaku maštu?! Vidim transporte kamiona kako ispred istih velikih vrata stižu odnekud, kasno u noć. S njih prosto svlače, skidaju zarobljenike, vezane ljude, starce, žene, djecu, invalide. Čujem: prozivke i prozivke, utvrđivanje identiteta, pa opet prozivke. I kreštavi glas karabinjera: "Ribelo, andiame!" Gledam potpuno malaksale ljude, isprebijane, na izmaku snage. Nižu se slike saslušanja, preslišavanja, isljednika, udaranje, bičevanje, ubijanje duše, očajnike na ivici života. I opet, i opet: isljednike, sasluš-anja, batine, čupanje duše, teror nad tijelom. Vidim te nesrećnike: u nesvijesti, na betonu, u ćelijama mračnim i jezivim. Gledam ih u modricama, vezane za ruke i noge, oblivene krvlju. Čujem kao da neko doziva u pomoć. Ko je vitez?! Nema, nema nikoga - ni tada ni sada. I opet noćne prozivke, u rasvit. Jedne odvode u neizvjesnost - u logore, druge na strijeljanje. I opet stravični prizori mučenja. Premlaćeni ljudi do kosti, dodatna duša. Od bola ne mogu da zaspu. I opet prozivka. Neko izgovara nečije ime i prezime. Atmosfera nemira i strepnje, neizvjesnosti, opasnost za sve, i pitanje: "Šta će s nama biti?" Osjećam preživljavanje posljednjih trenutaka. Kuda su otišli svi oni ljudi? Vidim i one druge - ljude-zvijeri kako se nadmeću u zvjerstvima. Za njima pustoš i smrt. Osjećam duh borbe i inata. Dah smrti, njene užase. Vidim ljude kako avetinjski izgledaju, kopne. Od njih ostane samo trag. Tragovi, tragovi imena na zidovima soba, u sjećanjima njihovih potomaka, u našem i istorijskom pamćenju. U ćutanju zapuštenog kamenog zdanja, u priči o Jusovači. Dok se djeca igraju tamo gdje su stražari, zli domaćini, dočekivali hiljade nesrećnika, učini mi se da čujem hor njihovih duša koje opominju kroz plač i pjesmu. I pitam se: Zašto ovaj crnogorski "mrtvi dom" ne bi opet bio muzička škola kao u doba kralja Nikole Petrovića Njegoša?!



   © šeher - tuzi 2006 | Hosted by: AmaxHost.com | design & programing by: amaxstudio