HOME | INFO | KONTAKT   
  TUZI U NOB-U
 14/12/2007  autor:

  Omerer Čirgić
o Tuzima i području Malesije i njihovoj ulozi u NOB-u, malo se zna izvan ovoga kraja, pa i u njemu samom mlade generacije ne znaju dovoljno. Osjecajući to kao značajan propust onih institucija i pojedinaca koji su se bavili NOB-om u podgoričkom srezu i šire, što je, uvjeren sam, imalo za posljedicu dugogodisnje zapostavljanje i zaostajanje ovoga kraja u njegovom ekonomskom i kulturnom razvoju, osjećajući to i kao veliku nepravdu prema borcima i žrtvama ovoga kraja, istraživanjem oskudne dokumentacije, koja se odnosi na ovu temu i zahvaljući spremnosti najznačajnijih aktera svih akivnosti NOP-a, na ovom podrucju da mi u ovome svojim kazivanjem pomognu, pokusao sam da otrgnem od zaborava jednu od najznačajnijih stranica u istoriji Tuza i šireg područja.
Zato sam neizmjerno zahvalan Ibrahimu Dreševiću i Baku Lekiću, čija sam pisana i usmena kazivanja, pored literature i izborne grade, na kraju rada navedene, u pisanju na naslovljenu temu najviše koristio. Zahvalnost na pomoći dugujem i Asimu Alivodiću, koji je u vrijeme nastanka ovog rada bio sekretar Opštinske organizacije SUBNOR-a Titograda.
Svjestan sam da sam zbog nedovoljne dokumentacije, koja se odnosi na ovaj kraj u NOB-u, možda nešto i propustio ili nedovoljno istakao, pa zato, moguće je da neke dogadaje ili njihove učesnike, sasvim nenamjerno, nijesam spomenuo, sto je rizik koji, čini mi se, neminovno prati ovakav posao. Ukratko, svjestan sam da se na ovu temu može jos više reći. Zato bih bio zadovoljan, ako bi ovaj rad, pored osnovne namjene koju sam vec istakao, bio podstrek za svestranije istraživanje na ovu temu nekom revnosnijem, naučnom znatiželjom motivisanom istraživaču.

Ekonomsko i politi6ko stanje izmedu I i II svjetskog rata
J edna od značajnijih determinanti istorijskih dogadanja za Tuze i Malesiju, u cjelini je geopolitički položaj mjesta i šireg područja. Danas je to dio Opštine Podgorica, koji se nalazi na njenoj istočnoj i jugoistočnoj strani, i zauzima prostor od 15 do 30 km po dubini, a cijelom svojom duzinom čini granicu sa Albanijom.
Ova teritorija je od 1918. do 1941. godine, bila podijeljena na četiri opštine: tušku, hotsku, grudsku i zatrijebačku. Opstinska podjela je, ustvari, odgovarala plemenskoj strukturi ovog kraja, sa izuzetkom Tuza, jer Malesiju nastanjuju, uglavnom, pripadnici tri brdska plemena albanske nacionalnosti: Hoti, Grudi i Zatrijepčani.
Tuzi su u ravnici, na glavnom putnom pravcu Podgorica - Skadar.
Stanovništvo Tuza su sačinjavali uglavnom Muslimani - najvećim dijelom albanskog porijekla, manjim crnogorkog, dijelom Albanci i manji broj Crnogoraca. Stanovnistvo u brdskom dijelu je bilo katoličke vjeroispovijesti, a u većini sela u ravnici mješovito - katolicko i muslimansko, a u Vranju i pravoslavno. U Tuzima je bilo pretežno muslimanske vjeroispovjesti. Cijelu ovu teritoriju nastanjivalo je od 11-12 hiljada stanovnika.
Iako je ovaj kraj ekonomski bio vrlo pasivan i oskudijevao u plodnom zemljištu, preko 90% radno sposobnog stanovnistva se, u periodu prije II svjetskog rata, bavilo zemljoradnjom i stočarstvom. Samo manji dio stanovnistva, i to u Tuzima, bavio se zanastvom i trgovinom. Siromaštvo kraja i gotovo isključiva orjentisanost na poljoprivredu i stočarstvo omogućavali su samo elementarne uslove zivota. Ako se tome doda gotovo totalna neprosvijećenost stanovništva, koje je bilo 95% nepismeno, slika 0 privrednoj i prosvjetnoj zaostalosti ovoga kraja biće jasnija.
Na cijelom podrucju izmedu dva svjetska rata radile su samo dvije četvororazredne skole, osnovane prije stvaranja Kraljevine Jugoslavije. Drugim riječima, za postojanja Kraljevine Jugoslavije, u ovom kraju nije ništa uradeno na poboljšanju uslova makar osnovnog obrazovanja. No, takav odnos burzoaski rezim nije imao samo prema obrazovanju. Za svo to vrijeme, od 22 godine, nije učinjeno ništa što bi olakšalo težak ekonomski položaj ljudi ovoga kraja.
Pasivna zemljoradnja i nerazvijeno zanastvo nijesu omogućavali zaposljenost. Saobraćajne veze sa Podgoricom, izuzev Tuza, su bile veoma loše, jer nije bio izgraden ni kilometar puta. To sto je gradeno bili su

objekti za žandarme i vojsku. U takvim uslovima narod se dovijao na razne nacčne da preživi. Neki su izlaz tražili u bavljenju svercom. Tako je dolazilo do sukoba sa žandarmima i drugim organima u vlasti, koji su najčesće završavali hapšenjima, torturama pa i ubistvima. Ondašnji režim je na ovom, relativno malom prostoru, imao oko 250 uniformisanih pripadnika žandarmenije i finansijske policije, organizovanih u stanicama i postajama. Režimska tortura bila je grublja i drastičnija nego u drugim djelovima podgoričkog sreza.
o teroru rezima u Crnoj Gori, napredni list "Radnik", u aprilu 1924. godine, izmedu ostalog piše: "Ubiti čovjeka nije ništa, lišiti ga slobode svakodnevna je pojava. Najveća teškoća u ovim slučajevima za policijske organe jeste način da leš ubijenog čovjeka bace, da se ne bi našao, ili, pak, pri zatvaranju naći podesan stan odakle se neće čuti jauci ispod žandarmerijskog kundaka uplašenih gradana".'1
Monarhističke vlasti i velikosrpski nacionalnisti su, na najbezobzirniji način, gušili teznje za ostvarivanje nacionalnih i socijalnih prava. Albancima u ovom podrucju (i ne samo u ovom) nije dozvoljavano da se služe svojim jezikom u javnom životu, a to znači ni za osnovno skolovanje na maternjem jeziku. Svako suprotstavljanje ovakvom stanju grubo je sankcionisano. U začetku su ugušivani svi pokušaji izražavanja slobodoumlja, tako da i ovdje dolazilo do progona, hapšenja i ubistava. Režim je na taj način jasno izražavao svoje nepovjerenje prema narodu ovoga kraja. Torturama se nastojalo objezbijediti slijepa poslušnost, nevodeći računa 0 elementarnim ljudskim pravima. U takvim uslovima nacionalne i političke obespravljenosti, u narodu ovoga kraja raslo je ogorčenje prema monarho-buržoaskom režimu, kojega je doživljavalo kao porobljivačku silu. Takvo raspoloženje prema režimu najbolje se manifestovalo na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine, a naročito na parlamentarnim izborima 1938. godine, kada je veći broj birača Tuza i Malesije glasao za opozicione kandidate - 1920. godine za listu predstavnika KPJ Jovana Tomasevića, 1938. za kandidata Radničkoseljačke partije Blaža Jovanovića.
KPJ, odnosno njeno pokrajinsko rukovodstvo za Crnu Goru, je povodom izbora 1920. godine za Ustavotvornu skupstinu objavilo dva proglasa upućena radnicima i seljacima i posebno seljacima. U proglasima su, uglavnom, bili izraženi stavovi u odnosu na ekonomska i socijalna
1 * Milorad MarkoviC: Anali komunistickog pokreta u Crnoj Gori, Komunist br.1180, od 12.10.1970. godine

pitanja, dok je nacionalno jos uvijek nejasno sagledavano. To se odnosilo i na pitanje nacionalnog opredjeljenja crnogorskog naroda. U to vrijeme Komunistička partija nije imala jasne i odgovorajuće stavove, ni u vezi sa nacionlanim pitanjem albanskog i muslimanskog naroda.
Iako je opredjeljenje većine gradana Tuza i Malesije, na pomenutim izborima bilo više odraz nezadovoljstva vladajućim režimom, nego zrele idejne i klasne svijesti, to ipak jasno ukazuje da je i u ovom kraju KPJ, već tada, propagiranjem 0 klasnom i ekonomskom položaju, osvajala simpatije obespravljenih slojeva, što će se pokazati vrlo značajnim u predstojećim aktivnostima na organizovanju NOP-a u ovom kraju.
Uvidajući znacaj organizovanog partijskog djelovanja u svim sredinama za osvajanje pozicija u parlamentarnom sistemu buržoaske vlasti, Oblasna konferencija KPJ za Crnu Goru, održana krajem 1925. godine, uoči održavanja treceg kongresa KPJ 1926. godine, u svom osnovnom dokumentu "Predlozi oblasne konferencije za Crnu Goru kongresu" preporučuje osnivanje ćelija Komunističke partije medu albanskim i muslimanskim stanovnistvom u Crnoj Gori, bez obzira na jezik kojim govori, a koje se smatra nacionalno, vjerski i ekonomski prignječeno od jugoslovenske buržoaske i monarhističke vlasti. No, realizacija ove preporuke izostala je na podrucju Tuza i Malesije, tako da sve do 1943. godine, na ovom području nije došlo do osnivanja nijedne partijske ćelije.
Interesantno je istaći, kada se radi 0 odnosu organizacije KPJ Podgorice, prema ovom pitanju, u to vrijeme, da su u drugim djelovima podgoričkog sreza vec u drugoj polovini 1920. godine (znači svega tričetiri mjeseca od formiranja SRPJ(k) za Crnu Goru i Boku) formirane partijske organizacije. Tako je " ... u Kučima formirana partijska organizacija od 10 članova, u Zeti i Ljekopolju od po 3 člana, nešto kasnije u Piperima od 6 i u Brskutu od 2 Clana".'2
Ako se moze prihvatiti da u vrijeme osnivanja SRPJ(k) za Crnu Goru i Boku 1920. godine, pa i u vrijeme odrzavanja Oblasne konfrencije 1925. godine, i neposredno poslije nje, nijesu bili sazreli uslovi za formiranje partijske organizacije u Tuzima, to se ni u kom slučaju ne može prihvatiti za godine neposredno pred početak II svjetskog rata, što će predstojeći dogadaji potvrditi. Koliko je to imalo uticaja na organizovanje otpora okupatoru, vidjeće se iz prikaza dogadaja u prvoj godini okupacije.
Uticaj KPJ na radničke i seljačke slojeve, u podgoričkom srezu, sve je više rastao. Propagiranjem ideja 0 socijalnoj pravdi i naročito organi-
2 * Revolucionarni pokret u Opstini Titograd 1919-1945., str. 35

zovanjem strajkova i demonstracija, na kojima je izrazavano nezadovoljstvo vladajuCim rezimom, jacala je svijest 0 klasnom i nacionalnom polozaju. Otopori rezimu naroCito su doslo do izrazaja 1935. godine, kada su organizovane masovne demonstracije i protesti. Na parlamentarnim izborima, 1938. godine, to se i posebno namifestovalo, kada su vise od polovine biraea' iz Tuza i Malesije glasali za poslaniekog kandidata Radnicko-seljaeke stranke Blaza JovanoviCa, koji je u to vrijeme bio Clan Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru.
Tih godina, desetine mladih ljudi iz Tuza i Malesije radili su u Podgorici ili Tuzima, kao segrti ili radnici u mehanicarskim i obucarskim radionicama, pekarama, a neki su bili daci Gimnazije ili Trgovacke akademije u Podgorici. Medu njima bilo je i Clanova SKOJ-a, kao npr. Nijazim - Ziko SarkiC, tada dak Trgovaeke akademije, koji je nekoliko puta bio prisiljen da napusta skolu, jer je bio proganjan zbog svojeg progresivnog djelovanja medu skolskom omladinom.
Većina tuskih mladica (segrta, radnika, daka), iako nijesu bili organizovani u SKOJ-u, druzili su se sa skojevcima i odrzavali bliske veze sa njima. To je uticalo na jacanje njihove svijesti 0 sopstvenom polozaju i nuznosti borbe za njegovu promjenu. Neki od njih su ueestvovali u strajkovima i demonstracijama, koji su tada organizovani u Podgorici. Zahvaljujući njihovom uticaju u svome mjestu, medu rodbinom i prijateljima, doslo je do vec pomenutog opredjeljenja gradana za opoziciju, na izborima 1938. godine.
Te i naredne, 1939. godine, KPJ organizuje vise strajkova u podgorici, koji su bili vrlo masovni. Najmasovniji strajk bio je oktobra 1939. godine, u Duvanskog stanici, koja je bila drzavni monopol. Strajku su prethodili zahtjevi radnika za postovanje prava utvrdenih Zakonom 0 zastiti radnika, za rad slobodnim sindikatima, zaposljavanje bez protekcije i bez obzira na politieku pripadnost i slieno. Strajkace su pomagali hranom i drugom pomoCi proizvodaei duvana iz okolnih sela i time se solidarisali sa radnicima u njihovim opravadanim zahtjevima.
U Tuzima i okolnim selima u ravnici uzgajao se kvalitetan duvan, te sigurno, ovaj strajk, kao i drugi koji su organizovani u Podgorici, nije prosao bez odraza na stanovnistvo ovoga kraja, kome je bilo dosta eksploatacije i ugnjetavanja od strane rezima. Bile su to prilike u godinama neposredno prije II svjetskog rata, kada se jasno nazirala opasnost od fasisticke najezde, prilike koje su istovremeno bile povoljne za organizovano idejno djelovanje KPJ u narodu, narocito u Tuzima. Tada su vec postojali uslovi i potreba za formiranje skojevskih i partijskih orga-

nizacija. U Tuzima je na primjer živijelo nekoliko desetina napredno orjentisanih mladih radnika i daka srednjih skola, medu kojima je bilo i ucesnika u pomenutim demonstracijama i strajkovima u Podgorici, kao sto su bili Ibrahim Drešević, braća Biljo i Hajro Lekić, Feto Sujović, Ahmet Krnić, Ćazim Lekić i jos neki, koji su 1939. go dine zbog toga bili hapseni. Ćazim Lekic - trgovacki pomocnik, bio je Clan URS-ovih sindikata od 1938-1941 godine. Njihov klasni i socijalni polozaj i idejno opredjeljenje, svakako su bili dobra podloga za osnivanje organizacija SKOJa i KPJ, sto je tada i jos za dugo ostalo neiskorisceno. U Tuzima se tada osjecao uticaj pojedinaca, koji su propagirali komunisticke ideje. U tome je prednjacio Ramadan Šarkić, koji je izučio automehanicarski zanat u Podgorici, gdje je kasnije, 1941. godine, primljen u KPJ.
Pored kadrovskih uslova koji su postojali, medunarodna situacija, odnosno dogadaji koji su isli u susret II svjetskom ratu, pogodovali su osnivanju skojevske i partijske organizacije. Narocito su stavovi KPJ, u odnosu na to stanje, bili znacajan faktor za sirenje partijske mreze, odnosno formiranje partijske organizacije u ovom kraju.
Povoljan momenat za osnivanje partijske organizacije u Tuzima i za sire politicko djelovanje sa klasnih i socijalnih pozicija bile su stavovi V zemaljske konferencije KPJ, odrzane 1940. godine, koji se odnose na nacionalno pitanje. U dijelu rezolucije "Borba za nacionalnu ravnopravnost i slobode" stoji da jedan od znacajnih zadataka predstavlja "borba za slobodu arnautskih manjina na Kosovu, Metohiji i Sandzaku, a u isto vrijeme i borba protiv italijanskih agenata, koji u tim krajevima nastoje raznim obecanjima obmanuti ugnjetene Arnaute i izazavati ratni sukob u tom dijelu Jugoslavije .. ,"·3
Razumije se da se ovaj stav iz rezolucije odnosio i na Albance u drugim krajevima Jugoslavije. Znaci, trebalo je voditi bitku za mobilizaciju sto veceg broja mladih ljudi iz svih sredina i svih nacionalnosti, na jedinstvenoj platformi nacionalnog i socijalnog oslobodenja i organizovanja otpora prijetecoj opasnosti od fasistickog osvajanja. A tu bitku je mogla uspjesno voditi sarno Komunisticka partija - tamo gdje je bila organizovana.
I pored postojećih uslova, povoljnih okolnosti i nužnosti organizovanog partijskog djelovanja, organizacija KPJ Podgorice, u to vrijeme, zanemarila je značaj formiranja partijske organizacije u Tuzima i uopste u ovom kraju,
3' KPJ 1919, -1941. iz rezolucije V zemaljske konferencije, str, 182, skolska knjiga Zagreb, 1959,

Tuzi u ratu 1941. - 1945.
Prikljucenje Tuza i Malesije "Velikoj Albaniji"
Pristupanje trojnom paktu Kraljevine Jugoslavije i u Tuzima je primljeno sa ogorčenjem. Napredni omladinci, koje je organizovano Ramadan Šarkic, u znak protesta, istakli su 27. marta 1941. godine, jugoslovensku zastavu na telefonskom stubu i izvikivali parole koje su se toga dana čule u svim krajevima Jugoslavije: "Hoćemo rat - nećemo pakt", "Bolje grob - nego rob" i druge. Ovim demonstracijama omladina i mještani Tuza nedvosmisleno su izrazili sudbinsku povezanost sa narodima Jugoslavije.
Nakon kratkotrajnog otpora jugoslovenske vojske i njene kapituacije, italijanska okupaciona vojska zaouzela je Tuze 16. aprila 1941. go dine. Svi stanovnici Tuza, skoro bez izuzetka, ulazak italijanske vojske dočekali su u svojim kucama i na taj način stavili joj na znanje da neće biti prihvaćena i pored propagande da dolaze kao oslobodioci. Slična propaganda vršena je i u Albaniji gdje su podrzavali ideju velikoalbanskih nacionalista 0 stvaranju "Velike Albanije", u Ciji sastav su pored jos nekih jugoslovenskih teritorija trebalo da uđu i Tuzi i Malesija. Naravno, jasno je da je takvom propagandom okupator imao za cilj da osigura lojalnost velikoalbanskih nacionalista, učini ih zavisnim i na taj način lakse odrzi vlast na okupiranim teritorijama.
Odmah nakon okupacije, prekrajanjem nekih teritorija Jugoslavije, okupator je Tuze i Malesiju prikuljučio "Velikoj Ablaniji", sto je okupaciju učinilo jos složenijom i težom, jer sada je ovaj kraj odvajala i administrativna granica od drugih djelova Crne Gore i Jugoslavije.
Okupator je ovdje odmah uspostavio kvislinšku vlast, na principu one koja je vec djelovala u Albaniji. Tako je cijelo ovo podrueje predstavljalo jednu opstinu sa administrativnim centrom u Tuzima. Svu administrativnu i političku vlast vršila je Nanprefektura (Podnaeelstvo), koja je pripadala skadarskom Sreskom načelstvu. Podnaeelstvo je imalo sud, žandarmeriju i granične organe. Čitav ovaj aparat vlasti, u početku, sačinjavali su ljudi odani okupatoru i kvislinskoj vlasti Albanije, koji su iz nje dovedeni.
Dio stanovnistva ovoga kraja, pod uticajem okupatorske propagande, akt priključenja "Velikoj Albaniji" doživio je kao izbavljenje od nacional-šovinističkog velikosrpskog režima. Zato je one bilo blagonaklono prema okupatorskoj vlasti, a pojedinci su otvoreno prihvatili saradnju sa njom. Takvom odnosu doprinijelo je i djelovanje nekih

svještenika katoličke crkve, koji su okupatora predstavljali kao "Hristove golubove" i zloupotrebom vjerskih osjećanja pokušavali uvjeriti vjernike da je za sve njihove nevolje kriv crnogorski narod, izjednačavajući ga sa vladajućim režimom, iako su i Crnogorci pod tim režimom bili nacionalno obespravljeni. Takvo djelovanje tih svještenika učinilo je dio stanovništva dezorjenitisanim. Crkveni poglavari iz Trabojina i Zatrijepča bili su jezgro fašističke reakcije u ovom kraju i oslonac za pokušaje bratoubilačkih aktivnosti. Njihovo djelovanje još od početka okupacije Albanije, bilo je značajna podrška saradnicima okupatora, kao sto su bili Dod Nikola Ivezaj, major fasistieke milicije, Đeljoš Ljulji Dedvukaj, kapetan fasistieke milicije, Mark Trabojini, poručnik fašističke milicije i jos neki, po zlu poznati njihovi pomagači i istomišljenici, svi iz ovoga kraja.
U ljeto 1941. godine, ubrzo nakon okupacije, pod zaštitom Italijana, oni organizuju svoje pristalice i vrše pljačku susjedne Zete. Ova pljačka, predvodena saradnicima okupatora, koji su uspjeli da zavedu dio lakomih sunarodnika, politički dezorjenitisanih, pod izgovorom vraćanja duga Zećanima, ogorčila je stanovnike Tuza i sve poštene ljude Malesije. Tom prilikom opljačkani su mnogi domovi po zetskim selima. Šest do sedam stotina Zećana nasilno je dovedeno u Tuze i zatvoreno u krugu "Vojnog stana" (kasarne vojske Kraljevine Jugoslavije). Vode ovog pljačkaškog pohoda namjeravale su da likvidiraju ove ljude. Tuzani su brzo reagovali. Ovakva namjera neprijatelja naroda i protivnika zajedničkog života sa crnogorskim narodom morala se osujetiti po svaku cijenu. Bili su riješeni da takav zločin i sramotu ne dozvole na svom ognjištu. Sa Zećanima su ih povezivali tradicionalno dobri odnosi, mnoge prijateljske veze, kumstva i pobratimstva, što se i kod jednih i kod drugih oduvijek cijenilo i poštovalo. Mještani, omladina posebno, odmah su se angažovali na donošenju hrane i vode za piće zatočenim Zećanima. Neki su i pored straže i zičane ograde uspijevali da izvedu pojedince i sklone ih u svojim kućama. Plemenski predstavnici, ugledni ljudi iz nekih uticajnih bratstava i mnogi ugledni Tuzani angazovali su se na spasavanju svojih susjeda. Naroeito su bili angazovani Mulj Delija, Kolj Zefi, Mehmed Murati, Martin Hasi, Smailj Hadzija, Ali Zeku, Maras Ujka, Ali Hajdari, Sadik Redzi, Husein Smailji, Calj Nika Perkovic, Murat Ramov Frljuekic, Selim Tusa Orahovac, Prentas Nika Camaj, Fiko Sarkic, Duljo Lekic, Beco Cirgic, Demo Bikov Dresevic, Cufo Lekic i drugi. Neki ad ovih su ubrzo postali aktivni učesnici NOP-a. Zahvaljujući angažovanju ovih ljudi i njihovom ukazivanju na bezočnost namjera prema zatočenim

susjedima i na moguće dalekosežne posljedice, namjere neprijatelja su razbijene i nakon četiri dana oslobodeni svi zatočeni Zećani. Značajnu ulogu u njihovom oslobadanju imao je starješina katoličke crkve u Tuzima, don Pavle, koji je prihvatio zahtjev nekih od pomenutih Ijudi i posredovao kod italijanskih vlasti. Njegov autoritet i crkveni polozaj mnogo su doprinijeli uspjehu ove akcije. Don Pavle je i dalje, do kraja rata, imao korektan odnos prema NOP-u.
Nacionalna, vjerska, plemenska i ideološka različitost ljudi koji su se angažovali na oslobadanju Zećana, potvrdila je riješenost najtrezvenijeg dijela stanovnika Tuza i Malesije za očuvanje zajedničkog života sa Crnogorcima i svijest 0 nuznosti uzajamnog pomaganja u organizovanoj borbi protiv zajednickog neprijatelja.
Nakon opštenarodnog ustanka u Crnoj Gori, neprijateljska propaganda u Tuzima i šire sračunata je na pridobijanju stanovnistva za saradnju, njegovom naoružavanju i mobilizaciji u fasističku miliciju, kako je već bilo uradeno u sjevernoj Albaniji. U tome se narocito ističe već pomenuti major fašisticke milicije Dod Nikola. S tim ciljem on, u saradnji sa okupatorskom vlašću, krajem 1941. godine, organizuje u Tuzima veliki zbor, kojem pored lokalnog stanovnista prisustvuje i dio stanovnika iz sjeverne Albanije. Pored viših oficira italijanske vojske i Dod Nikole sa saradnicima, na tribini su bili i predstavnici plemena Hota i Gruda Mulj Delija i Kolj Zefi. Namjera okupatora i njegovih saradnika bila je jasna. Uvažavanje plemenskih predstavnika na ovom skupu narod je trebao da shvati kao njihovu podršku okupatoru, što bi trebalo da bude odlučujuće i za opredjeljenje naroda. Plemenske vode su zaista uvažavane od okupatora i uživale njegovu blagonaklonost, što je imalo za cilj pridobiti ih za saradnju i osvojiti simpatije njihovih suplemenika. Oni su na ovom zboru veličali snagu italijanske vojske, isticali spremnost za saradnju i ukazivali na opasnost koja dolazi "s one strane granice" (iz Crne Gore). Tom prilikom plemenski predstavnici izrekli su metaforičnu poruku, značajnu za drianje njihovih suplemenika tokom NOB-a. "Voda teče, a pijesak ostaje", glasila je ta poruka, koja je imala za cilj da ukaze na prolaznost stanja pod okupacijom, ali i na potrebu uzdrzanosti od angazovanja, kako na strani okupatora tako i protiv njega. Većina se toga i pridržavala tokom cijelog rata.
Uporedo sa fasističkom propagandom, ilegalni aktivisti NOP-a, u to vrijeme, organizovano rade na njenom razobličavanju i subzijanju njenog uticaja. Ukazivano je da okupator nastoji da što više ovdašnji živalj mobiliše u svoje redove kako bi stvorio zastitni kordon prema NOP-u u

Crnoj Gori. Takode, razobličavano je djelovanje kvislinga, koji su opsjednuti idejom 0 "Velikoj Albaniji" nastojali da narod ovoga kraja gurnu u bratoubilački rat sa Crnogorcima i drugim pripadnicima NOP-a, da bi na taj način stvorili prepreke ponovnom ujedinjenju sa Crnom Gorom. Ovakva aktivnost naprednih omladinaca i drugih patriota u najvecoj mjeri je uticala na stay naroda, koji u velikoj većini nije prihvatio mobilizaciju na strani okupatora, naprotiv, znacajan dio ce se sve vise angazovati u NOP-u.
Prvi oblici organizovanog djelovanja i saradnje sa NOP-om erne Gore
Odmah nakon okupacije Ramadan Šarkic, tada jedini Clan KPJ, koji je živio u Tuzima, organizuje prikupljanje oružja koje je ostavljala jugoslovenska vojska dok se u neredu povlačila pred okupatorom. Prikupljan je još je i sanitetski materijal, kancelarijski pribor i drugo, što je kasnije moglo poslužiti za potrebe ustanka ili ilegalnog rada. Ovaj posao je obavljala grupa mladih ljudi, koju su sačinjavali jos Ibrahim Drešević, braća Biljo i Bako Lekić i Bako Čulić. Sve je to čuvano i skrivano u pećinama pored Cijevne, koje su poslužile kao sigurno skladište. Sve je ovo radeno u okviru priprema za narodni ustanak. Ova činjenica jasno ukazuje na to koliko su prve aktivnosti u Tuzima na pripremi ustanka bile organizovane i koordinirane sa akcijama koje je KPJ sprovodila u Podgorici i drugim mjestima. Zbog konspirativnosti u partijskom djelovanju, iako je isticao da će sve to brzo zatrebati za potrebe narodnog ustanka, Šakrić svojim saradnicima u Tuzima nije kazao da tom aktivnošću, ustvari, izvršavaju partijski zadatak, jer nijedan od njih jos nije bio član KPJ. Ovom akcijom prikupljeno je nekoliko stotina pušaka, desetine hiljada metaka i velika količina sanitetskog materijala. (Jednu priručnu vojnu ambulantu kupili su svojim novcem). Sve je to nakon izbijanja ustanka posredstvom Ramadana Šakrića upućeno partizanskim odredima.
Vijest 0 ustanku u Crnoj Gori, 13. jula 1941. godine, u Tuzima je sa oduševljenjem primljena. Iako od Crne Gore odvojeni granicom, bez partijske i skojevske organizacije, napredni omladinci u Tuzima samoinicijativno se organizuju u ilegalnu Omladinsku grupu, kako su je tada nazvali. Njeno jezgro činili su nekoliko radnika - zanatlija i trgovačkih pomoćnika, od kojih su neki jos prije okupacije učestvovali u demonstracijama protiv režima Bili su to Ibrahim Drešević, Bako Lekić, Bako

Čulić, Feto Sujović, Osman Muminović, Feto Lekić i Baljo Turusković.
U vrijeme otpočinjanja ustanka u Crnoj Gori, značajno je naglasiti, u Malesiji pa ni u Tuzima, nije bilo organizovane akcije na mobilizaciji u partizanske jedinice. Realno sagledavajući, bez partijske i skojevske organizacije, takva akcija teško da bi tada mogla imati uspjeha. Ustvari, nije postojala takva organizovana politička snaga koja bi mogla stanovništvu ovoga kraja jasno da predoci, pored ciljeva ustanka i NOBa, viziju njegove budućnosti i položaja nakon oslobodenja.
Sve do osnivanja partijske organizacije i skojevskih aktiva 1943. godine, tuški ilegalci su svoje djelovanje i angazovanje na uključivanju stanovništva na saradnju, temeljili na tada jedinoj jasnoj ideji i cilju, a to je bilo oslobodenje od okupatora. Tek, osnivanjem skojevske i partijske organizacije ovdje počinju jasnije da prodiru ideje klasne borbe i korjenitih društvenih promjena. No, i u takvim okolnostima nekoliko Tuzana, od prvog dana ustanka, stupaju u redove partizanskih jedinica.
Mahmut Lekić, pekarski radnik, bio je jos od 1939. godine u Albaniji.
Te godne je kao vojni rezervista došao u sukob sa starješinama, zbog maltretiranja i zlostavljanja vojnika, radi čega se sklonio u Albaniji. Prvog dana okupacije vraća se u Tuze, da bi se izbijanjem ustanka u Crnoj Gori, zajedno sa bratom Biljom priključio ustanicima. Obojica dobijaju kurirske zadatke, koji su se najviše sastojali na uspostavljanju ilegalne veze Kučko-bratonožićkog odreda sa ilegalcima u Tuzima i kasnije sa jedinica NOP-a u Albaniji.
U Podgorici i Tuzima, od izbijanja ustanka, a i prije toga, djelovali su već spomenuta braća Nijazim-Ziko Šarkić i Ramadan Šakrić skojevci i komunisti. Ramadan Šarkić prvi inicijator oslobodilačkih i revolucionarnih aktivnosti u Tuzima, krajem 1941. godine, pada u ruke Italijanima. Nakon nekoliko mjeseci provedenim u logorima Tepa, Klosa i Kavaje u Albaniji, Italijani su ga strijeljali 6, juna 1942, godine na Cijevni, kod kuća Rakića, sa grupom od 84 rodoljuba iz Crne Gore.
Uspostavljanjem kurirskih veza sa odredom u Kučima pred Omladinskom grupom stavljeni su važni zadaci. Njeni članovi prate kretanje neprijateljskih jedinica, njihov sastav i raspored i 0 tome obavještavaju štab odreda u Kučima. Prikupljaju obuću i odjeću, sanitetski i drugi materijal za potrebe odreda, Preuzimaju ilegalce albanskog NOP-a koji dolaze u Tuze, obezbjeduju im siguran smještaj i bezbjedno obavljanje zadataka. Mnoge porodice partizana i ilegalaca iz Podgorice, kojima prijeti opasnost od okupatora i njegovih domaćih saradnika sklanjaju se u Tuzima i okolnim selima, Taka je u Tuzima, Milješu i Zatrijepču ukaza-

no gostoprimstvo i zaštita dr Saši Božović, porodici Đoka Miraševića. Miljanu Vujoševiću, Ivanu Vujoševiću, Ljubici Popović, Rasku Božoviću i drugima.
Veliki broj crnogorskih izbjeglica sa Kosova, koji su preko Albanije išh u Crnu Goru, privremeno se zadržavaju u Tuzima i okolnim selima. Njima je obezbjedivan smještaj u domovima simpatizera i aktivista pokreta i prikupIjana materijalna pomoć, kako bi mogli nastaviti put. Stanovništvo ovoga kraja je tih dana jos jednom, na djeIu, potvrdilo patriotska i humana osjećanja i odanost zajedništvu sa crnogrskim narodom.
Saradnja sa albanskim NOP-om
Intenziviranjem NOP-a u Albaniji i saradnje sa NOP-om Jugoslavije, dolazi do sve veće saradnje i koordinacije zajedničkih akcija ilegalaca iz Tuza i sjeverne Albanije. Odlazak partizanskih jedinica 1942. godine, iz Crne Gore u Bosnu, uslovio je tjesnju saradnju sa albanskim NOP-om. Veza sa oslobodilačkim pokretom u Crnoj Gori, tada je održavana samo preko pojedinih clanova Okruznog komiteta KPJ, koji su po zadatku ostalni u okolini Podgorice - u Kučima i Zeti i djelovali u strogoj ilegalnosti. Sa albanskim Pokretom veza je održavana najviše preko Vasilja Šantoa, Člana CK KP Albanije i Rušita Rusi. Ovoj saradnji mnogo su doprinijeli izbjeglice iz Podgorice. Veliki broj muslimanskih porodica iz Podgorice nakon okupacije Jugoslavije, da bi izbjegli četnicki teror, napustili su svoje domove. Jedan dio njih ostao je u Tuzima, a mnogi su se nastanili u Skadru. Većina su vrIo aktivno saradivali sa NOP-om. U ~Ibaniji su tada djelovali i neki saradnici okupatora iz Podgorice. Rukovodstava dva oslobodilačka pokreta, crnogorskog i albanskog, odlučila su da se takvi saradnici okupatora likvidiraju. Neposredno organizovanje njihove likvidacije bio je zadatak skadarskog rukovodstva Pokreta, a medu izvršiocima je bila grupa kojom su rukovodili braća Biljo i Mahmut Lekić iz Tuza, koji su 1942. godine u Skadru primIjeni u Komunisticku partiju. Interesantno je istaći da je zauzet takav stav da se u izvršenje atentata smije POel samo ako postoji potpuna sigurnost u uspjeh. I zaista, svi su uspješno izvršavani, uz potpuno iznenadenje i sa velikom hrabrošću. Tako su u nekoliko akcija likvidirani profesor Bambie, major fasistieke milicije Nreci, Nok Đeljoši i još neki. Što se tiče profesora Bambiča zna se da je prije rata doselio u Podgoricu iz Slovenije. Predavao je u Trgovačkoj akademiji njemački jezik, koji je speci-

no gostoprimstvo i zaštita dr Saši Božović, porodici Đoka Miraševića. Miljanu Vujoševiću, Ivanu Vujoševiću, Ljubici Popović, Rasku Božoviću i drugima.
Veliki broj crnogorskih izbjeglica sa Kosova, koji su preko Albanije išh u Crnu Goru, privremeno se zadržavaju u Tuzima i okolnim selima. Njima je obezbjedivan smještaj u domovima simpatizera i aktivista pokreta i prikupIjana materijalna pomoć, kako bi mogli nastaviti put. Stanovništvo ovoga kraja je tih dana jos jednom, na djeIu, potvrdilo patriotska i humana osjećanja i odanost zajedništvu sa crnogrskim narodom.
Saradnja sa albanskim NOP-om
Intenziviranjem NOP-a u Albaniji i saradnje sa NOP-om Jugoslavije, dolazi do sve veće saradnje i koordinacije zajedničkih akcija ilegalaca iz Tuza i sjeverne Albanije. Odlazak partizanskih jedinica 1942. godine, iz Crne Gore u Bosnu, uslovio je tjesnju saradnju sa albanskim NOP-om. Veza sa oslobodilačkim pokretom u Crnoj Gori, tada je održavana samo preko pojedinih clanova Okruznog komiteta KPJ, koji su po zadatku ostalni u okolini Podgorice - u Kučima i Zeti i djelovali u strogoj ilegalnosti. Sa albanskim Pokretom veza je održavana najviše preko Vasilja Šantoa, Člana CK KP Albanije i Rušita Rusi. Ovoj saradnji mnogo su doprinijeli izbjeglice iz Podgorice. Veliki broj muslimanskih porodica iz Podgorice nakon okupacije Jugoslavije, da bi izbjegli četnicki teror, napustili su svoje domove. Jedan dio njih ostao je u Tuzima, a mnogi su se nastanili u Skadru. Većina su vrIo aktivno saradivali sa NOP-om. U ~Ibaniji su tada djelovali i neki saradnici okupatora iz Podgorice. Rukovodstava dva oslobodilačka pokreta, crnogorskog i albanskog, odlučila su da se takvi saradnici okupatora likvidiraju. Neposredno organizovanje njihove likvidacije bio je zadatak skadarskog rukovodstva Pokreta, a medu izvršiocima je bila grupa kojom su rukovodili braća Biljo i Mahmut Lekić iz Tuza, koji su 1942. godine u Skadru primIjeni u Komunisticku partiju. Interesantno je istaći da je zauzet takav stav da se u izvršenje atentata smije POel samo ako postoji potpuna sigurnost u uspjeh. I zaista, svi su uspješno izvršavani, uz potpuno iznenadenje i sa velikom hrabrošću. Tako su u nekoliko akcija likvidirani profesor Bambie, major fasistieke milicije Nreci, Nok Đeljoši i još neki. Što se tiče profesora Bambiča zna se da je prije rata doselio u Podgoricu iz Slovenije. Predavao je u Trgovačkoj akademiji njemački jezik, koji je speci-jalizirao u Njemackoj. Kao profesor Trgovacke akademije propagirao je njemacku snagu i veliCinu, pa je opravdano sumnjano da je bio agent Gestapoa. To se i potvrdilo nakon okupacije, kada se otvoreno stavio u sluzbu okupatora i ubrzo se nasao u Skadru, gdje se osjecao sigurnijim u svojem djelovanju protiv NOP-a. Likvidiran je po nalogu rukovodstva Pokreta u Podgorici. Na osnovu zajednicke odluke organa dva pokreta Mahmut i Biljo Lekic izveli su akciju hvatanja jednog od sefova fasisticke organizacije "Crna ruka" Veljka Golubovica, prije rata zamjenika sefa Banske policije. Nakon hvatanja drzan je u zatvoru u Recu (Albanija) i osuden na smrt. No, sticajem okolnosti presuda nije izvrsena. Tih dana, obavljajuCi partijske zadatke u Zeti, pao je u ruke cetnicima Ziko Sarkic. Posto mu je prijetila opasnost likvidacije zamijenjen je za Golubovica.
Akcije koje su izvodene u Skadru uvijek su bile pune opasnosti. Ustvari, to su bila dejstva tipiena za gradsku gerilu, brza iznenadna i vrlo efikasna. Takava je bila i akcija oslobadanja Bilja Lekica, koga su Njemci uhvatili u jednoj akciji, kada je kamionom iz njemaekog vojnog skladista odvozio oruzje i municiju. Grupa koju je predvodio njegov brat Mahmut, preobueena u uniforme njemaekih oficira uspjela je da ga izvede iz zatvora i spase sigurne smrti.
Znaeajnu ulogu tuski ilegalci imali su i u obezbjedivanju odlaska B.1aza Jovanovica, Voja Todorovica i Dusana Mugose iz Crne Gore u Albaniju, koji su po zadatku Vrhovnog staba, oktobra 1942. godine, bili upuceni u Albaniju kao delegati I zemaljske konferencije KP Albanije. Pored toga imali su i zadatak da na zahtjev privremenog rukovodstava KP Albanije pomognu u organizovanju oruzane borbe u Albaniji.
Kako je stalno funkcionisala veza tuskih ilegalaca sa Medumjesnim komitetom u KuCima, gdje su Blazo i njegovi saradnici cekali da budu prebaceni u Albaniju, braca SarkiCi iz Tuza obezbijedili su njihovo prihvatanje na rijeci Cijevni, tadasnjoj granici, kod Kuca Rakica. Prebacivanje preko Skadarskog jezera do Skadra obavio je SaCir Otovoic iz sela Vladne, koji je saradivao sa NOP-om. Blazo i ostali, koje je prevozio preko jezera, znali su 0 njemu samo da se bavi svercom duvana, pa se nijesu nimalo lagodno osjecali na tom putu. Medutim, kako to kasnije istiee Blazo Jovanovic u "Sjecanjima": "SaCir nam je docnije odao da je vrlo dobro znao koga prebacije u Albaniju, ali kako se pokazalo, on je uvijek pomagao i saradivao sa NOP-om"

4" S,jecanja - Put u Albaniju, str, 588-Istorijski zapisi, Istorijski institut SR CG Titogracl1976,

U nekoliko ranijih pokušaja uspostavljanja veza NOP-a Jugoslavije sa NOP-om Albanije, preko druge teritorije i drugim kanalima, neki ilegalci su bili otkriveni. U jednom takvom pokušaju su, prelazeći iz AIbanije u Crnu Goru preko Skadarskog jezera, izgubili zivote Vasa Strugar, clan KPJ ad 1935. godine i Mihailo Popović, član KPJ ad 1941. godine. Njih su četnici uhvatili blizu Vranjine i strijeljali. Imajući ova u vidu, nije slučajno što su rukovodioci Medumjesnog komiteta KPJ u Kučima odlučili da se prebacivanje Blaža Jovanovića sa saradnicima izvrši preko Tuza i Skadarskog jezera i da se to povjeri tuškim ilegalcima, jer i do tada ilegalni kanali koji su povezivali albanski i crnogorksi Pokret preko ove teritorije Łunkcionisali su bezprijekorno i nikada se nije desilo, ni nakon toga, tokom čitavog rata, da padne u ruke neprijatelju neko kome su tuški ilegalci obezbijedivali prelazak preko svoje teritorije iz Crne Gore u Albaniju ili obratno.
Pored pomenute grupe sa Blažom Jovanovićem na čelu, preko ovog područja obezbjedivali su prelazak Dzavidu Nimaniju i istaknutim vodama albanskog NOP-a Sadiku Bektešiju, Ramadanu Citaku i drugima.
Saradnja pripadnika NOP-a iz Tuza i Malesije sa albanskim NOPom odvijala se i u vidu sa zajedničkih akcija oba pokreta, Tako su u Ijeto 1943, godine, kada je u Skadru formiran partizanski bataljon, clanovi KPJ i SKOJ-a iz Tuza prebacili veliku količinu oruzja i municije iz Kuca ' u Skadar, Prva partizanska četa, formirana u ovom kraju, upućena je u sjevernu Albaniju, gdje je ušla u sastav bataljona "Redzep Prljati" i izvodila zajedničke akcije sa albanskim borcima u okolini Skadra i u samom gradu. Kasnije, krajem rata, zajedničkom akcijom, borci III i V bataljona Zetskog odreda, koji su sačinjavali borci iz Tuza i Malesije i dje10vi VI albanske divizije oslobadaju Tuze i okolinu.
Radi jačanja organizovane saradnje sa NOP-om Albanije, početkom 1943, godine, u Skadru je formiran Odbor Jugoslovena, koji je bio ilegalan, sastavljen od izbjeglica iz Podgorice, Predsjednik Odbora bio je Ahmet Bratović a sekretar Bako Čulić. Uloga ovoga Odbora naročito je bila značajna u pripremi atentata, pružanju pomoći internircima iz Crne Gore u Skadru, Tepu, Klosu i Kavaji i pribav1janju hrane, obuće i odjeće za potrebe partizanskih jedinica u okolini Podgorice. Angažovanjem Odbora, a posebno sekretara Odbora Baka Čulića, mnogim internircima je olakšan polozaj u logorima i zatvorima, a neke je uspijevao i da 0s1obodi.
Opisanim aktivnostima, pripadnici NOP-a ovoga kraja, čije jezgro su činili tuški aktivisti, tokom čitavog NOR-a. Ulspješno su izvršavali svoje
patriotske zadatke na omogućavanju sigurne i bezbjedne veze crnogorskog, odnosno jugoslovenskog sa albanskim NOP-om i na izvodenju akcija od zajedničkog interesa.
Osnivanje organizacije SKOJ-a i KPJ i organizovano angazovanje stanovnistva u NOP-u
U drugoj polovini 1942. godine, dolazi do širenja organizovanog djelovanja NOP-a u Tuzima. Tome je najviše doprinijelo prerastanje Omladinske grupe, samoinicijativno osnovane 1941. godine, u Aktiv SKOJ-a, aprila 1942. godine. Na izvršavanju zadataka i akcija Aktiva, pored dotadasnjih članova Omladinske grupe, angazuju se jos Haljilj Drešević, Cafo Lekić i Ahmet Krnić. Tada dolazi i do značajnijeg angažovanja izbjeglica iz Podgorice, napredno orjentisanih, kao sto su bili Omer Salagić i Asim Alivodić.
Organizovano djelovanje na klasnim i revolucionarnim osnovama na ovom podrucju, dobija svoje konkretne oblike i smisao organizovanjem I partijske celije. Po direktivi Pokrajniskog komiteta KPJ za Crnu Goru i Okruznog komiteta Podgorice, aprila 1943. godine, u Tuze se vraca Nijazim - Ziko Šarkić, sa zadatkom da organizuje partijski rad. Krajem juna ili pocetkom jula 1943. godine, on formira prvu partijsku ćeliju, koju čine Ziko Šarkić - sekretar, Ibrahim Drešević - zamjenik sekretara i Omer Salagić. Prvi zadatak partijske ćelije bio je da preuzme organizaciju rada i djelovanja svih onih koji su i do tada, od početka rata, samoorganizovano i po zadatku susjednih partijskih organizcija u Zeti i Kučima izvrsavali postavljene zadatke. Odmah nakon formiranja partijske celije, prosiruje se i organizacija SKOJ-a. U to vrijeme, juna 1943. godine, u Tuze iz Podgorice dolaze Orle Šabović, braca Toma i Franjo Berišaj, Seljo Ferizović, Asim Alivodić, Rifo Tuzović, Zejnel Mustafić, Sait i Hamo Ramović, Fadil Bratović, Zejnel Decević, Dzemo Piranić, pa se i oni prikljucuju ilegalnim aktivistima NOP-a.
U drugoj polovini 1943. godine, umjesto jednog aktiva SKOJ-a, u Tuzima se formiraju cetiri, a po jedan u Vranju, Rogamima, Miljesu, Dinosi i Zatrijepcu, a u Hotima i Grudima nesto kasnije, kada nekoliko naprednih i aktivnih omladinaca postaju clanovi SKOJ-a (Mark Noni, Derd Marku, Nikola Donaj). Svi ovi aktivi zajedno sacunjavali su Mjesnu organizaciju SKOJ -a Tuzi. Bili su to neposredni i konkretni rezultati politickog i ideoloskog djelovanja partijske celije i napredno orjentisanih

aktivista, koji su dosli iz Podgoriee. Znacajno je istaći da je broj ilegalnih aktivista, onih koji su izvrsavali zadatke partijske i skojevske organizaeije, bio znatno veCi od onog koji su i formalno bili clanovi ovih organizeija.
Partijska eelija u Tuzima je tek u proljeee 1944. go dine poveeana za jos tri clana. Bili su to Toma Berišaj, Baljo Turusković i Haljilj Drešević. Krajem 1944. i pocetkom 1945. godine, formiraju se aktivi SKOJ-a i na p~drucju Gruda, a ejelokupna organizaeija prerasta u Meduopstinsku organizaeiju SKOJ-a sa sjedistem u Tuzima.
Znacajan podstieaj narednim aktivnostima partijske organizaeije Tuza, bio je sastanak ove organizaeije sa sekretarom Okruznog komiteta Podgoriee Dedom Milutinovieem, u Kučima, pocetkom 1944. godine. Na tom sastanku su dobijena uputstva za dalji rad i za sire angazovanje masa na ostavarivanju eiljeva NOP-a. Tada je na predlog Okruznog komiteta za sekretara partijske organizaeije Tuza izabran Ibrahim Drešević.
o jacini i znacaju partijske i skojevske organizaeije Tuza upecatljivo govore zadaci koji su im povjeravani. Jedan od njih je prebacivanje 17 ilegalaca - komunista iz Zete u Kuce. Krajem 1943. godine partijska organizaeije Zete obavijestila je tusku partijsku organizaciju da su se 17orica ilegalaca iz Zete sklonili negdje pored Skadarskog jezera, kako ne bi pali u ruke četnieima. Trebalo ih je pronaći i prebaciti u Kuče. Mahmut Lekić, borac V proleterske brigade, koji je tih dana po zadatku bio vraćen iz brigade i ilegalno djelovao u Tuzima, dobio je zadatak da ih pronade. Pronašao je ih petog dana traženja, jer je bilo vrlo rizično i teško, zbog prisustva Njemaca i četnika, neopaženo ih tražiti. Naredna dva - tri dana, dok je sa Ibrahimom Dreševićem pripremao njihovo prebacivanje, noću ih je snadbijevao hranom, koju je pripremala njegova majka Malića. Akciju prebacivanja uspješno su izveli noću. U njoj su pored Mahmuta Lekica i Ibrahima Dreševiea učestvovali Feto Sujović, Feto Lekić, Osman Muminović, Baljo Turusković, Amhet Krnić i još desetak aktivista NOP-a iz Tuza. Medu 17 -oricom ilegalaca iz Zete, koje su prebacivali bili su Mijat Domazetović, Vlado Božović iz Goričana, Mato Raičević, sestre Dara i Velika Vukotić, Zarija Bašanović ...
Ratna sreća Mahmutu Lekiću nije ostala do kraja naklonjena. Nakon ponovnog odlaska u V proletersku brigadu junački je poginuo u jurišu na njemačke bunkere, na Mateševu, septembra 1944. godine, kao komandir izvidačkog voda.
Intenziviranjem aktivnosti i angazovanjem u narodu, a naročito preko SKOJ-a medu omladinom, partijska organizacija stiče pouzdan oslonac

u narodu. Zahvaljujući tome, desetine omladinaca stupa u redove crnogorskih proleterskih brigada. Preko pouzdanih saradnika, partijska organizacija vrsi uticaj i na vulnetarske formacije, koje su u dijelu skadarskog okruga i na sjeveru Albanije formirane nakon italijanske okupacije. Vulnetari su bili neka forma stajaće vojske, formirane u cilju sprječavanja ulaska, kako partizanskih tako i ćetnickih snaga na toj teritoriji. Djelovanje vulnetara nije ometalo aktivnosti NOP-a na području Tuza. Znatan broj njihovih pripadnika bili su sipmatizeri NOP-a, pa su pripadnici Pokreta često koristili njihovu naklonost za svoje ciljeve.
Širenjem aktivnosti NOP-a u izvršavanju zadataka pored užeg kruga aktivista uključivan je sve veći broj simpatizera i saradnika, ponegdje i cijeli zaselak. Tako je bilo sa zaseokom Rogami koji se nalazi pored Cijevne i puteva koji Tuze povezuju sa Podgoricom. Zbog pogodnog položaja, a još više zbog toga što su stanovnici Rogama - Nikovići svi bili opredijeljeni za NOP, ovaj zaselak je služio kao sigurno i bezbjedno skloniste ilegalcima, koji su prelazili sa crnogorske teritorije na albansku i obratno. Tu su ponekad njegovani ranjenici i prikupljano i čuvano oružje i potreban materijal, koji je doprenam partizanskim jedinicama u Kuče.
Pri izvodenju akcija na podrucju Milješa i Dinoše aktivisti i saradnici NOP-a bili su porodica Sadik Redza Đokovica, Bajram Rustemi Kajošević, Elez Sabi i Husein Smailji BecoviCi, Hajdar Gilja, Ahmet Husi Nikovic i drugi koje su oni angažovali. U Zatrijepču su aktivnosti vodenje preko Ljuce Ljucaja i njegovih saradnika, a u Hotima preko Aktiva SKOJa. U Vranju su na izvršavanju zadataka, uglavnom, bili angazovani Aktiv SKOJ-a, koji su činili Bano i Selim Frljučkić i Radomir Karadaglić i njihovi saradnici.
Rodbinske veze bile su tokom čitavog rata značajan oslonac ilegalnim aktivnistima u izvršavanju zadataka na ovom području. To je i razumljivo s obzirom na to da nije bilo šireg političkog djelovanja KPJ i SKOJ-a na ovom području, sve do formiranja partijske organizacije. Iako su vecem dijelu stanovništva drugi ciljevi borbe osim oslobodenje od okupatora u početku bili nejasni, ipak se prihvatala saradnja i izvršavanje zadataka kao obaveza prema bliskom rodaku, prijatelju i slično. Ovaj vid angazovanja bio je od izvanrednog značaja na ovom području.
Karakteristično je angazovanje žena i njihova aktivnost. 0 tome Ziko Šarkić, u svojem napisu 0 naprednom pokretu u Tuzima, ističe da su žene Tuza izvršavale odredene zadatke kao obavezu prema suprugu, bratu ili rodaku, a da pri tom nijesu bile svjesne značaja NOP-a u cjelini. Ovo je razumljivo ako se ima u vidu tadasnji društveni polozaj žena, koje su

bile neprosvijećene i izvan porodice potpuno zapostavljene. Ni okupator iz tih razloga nije računao da bi ovdašnje žene mogle biti angažovane na izvršavanje zadataka NOP-a. To su i ovdašnji ilegalci znali i koristili, pa su žene često neupadljivo obavljale uloge vodića, prenosile pisma pa i oružje, pripremale hranu i slično. Angazovanost Maliće Lekić na takvim zadacima obavezuje da se pomene. Kuća Murata Hasova Lekića, čija je ona bila supruga, i njihovih šest sinova, ovdje pomenutih, često je tokom čitavog rata bila utočiste i baza mnogim ilegalcima. Majka Malića ih je nesebično prihvatala, hranila i skrivala, prenosila njihove poruke. Više puta su u njihovoj kući boravili Vasil Šanto, Član CK KP Albanije, Rušit Rusi i drugi ilegalci koji su preko Tuza uspostavljali vezu dva NOP-a.
Na sliean način u Tuzima bile su angažovane jos neke žene, među kojima Rukija Adzimuhović, Nuka Mustafić, Suka Čirgić, za koju Ziko Šarkić u pomenutom napisu izmenu ostalog kaze: " ... Ta žena je stvarno bila junak. Svaki put je pokazivala odvažnost i samoprijegor u izvršavanju i primanju ovih zadataka, ami smo često dolazili, tj. gotovo eksploatisali, tu njihovu, da je nazovem domaću zajednieku organizovanu privdenost i rad za NOB". '5
Ovakva aktivnost pojedinih žena u Tuzima, a bilo ih je vjerovatno još i ne samo u Tuzima, ukazuje na to da je i do njih, iako sporije dopirala svijest 0 potrebi angažovanja za ciljeve NOP-a.
Organizacija SKOJ -a u Tuzima je za širenje oslobodilačkih ideja i jačanje patriotizma, vrlo smišljeno podsticala rad SD "Dečić", u kojem je bio angažovan značajan broj omladinaca kao sportisti ili kao njihovi simpatizeri. Krajem 1942. godine, skojevci su organizovali fudbalsku utakmicu izmenu "Dečica" i "Vlaznije" iz Skadra. Na njoj je odata posta poginulim borcima NOP-a, tako da je utakmica predstavljala javnu manifestaciju podrške oslobodilačkoj borbi. Zbog ovakvog odnosa prema NOB-u, koji je na odgovarajući način manifestovan i u drugim prilikama, "Dečiću" je u toku rata dva puta zabranjivan rad.
Hapšenja i interniranje pripadnika NOP-a
Organizovano djelovanje NOP-a ovdje nije moglo da prođe nezapaženo kvinslinskim vlastima i okupatoru. Zato, početkom 1943. godine, Italijani u saradnji sa njima odanom vlašću i saradnicima hapse
5* Sarkic' Nijazim: 0 naprednom pokretu i NOB-u na terenu Tuzi -stI. 7·· Arhiv lstorijskog instituta SR CG, bI. 12220/VIII la-SO.

jednu grupu od 27 aktivista NOP-a iz Tuza i odvode ih u skadarski zatvor. U ovoj grupi bili su Ziko Sarkić, Hajrulah Kastrati, rodom iz Albanije, koji je bio učitelj u Dinoši i saradivao sa NOP-om, Đerd Gegaj, Rusto Drešević, trojica braće Koprivica, jos nekoliko Tuzana i Crnogoraca koji su u to vrijeme živjeli u Tuzima. Za majora fašističke milicije Dod Nikolu bila je to prilika da istog dana održi zbor mještana Dinoše i Gruda i da im priprijeti da će svi koji se budu neprijateljski odnosili prema italijanskoj vojsci proći kao omladina Tuza.
Radi oslobadanja zatvorenih drugova, vodstvo NOP-a je organizovala uticajne veze u Skadru. U tome su im pomogli Abdulj Bekteši, tada sekretar Nanprefekture u Tuzima i Muharem Lekić - tuski hodza, koji su bili naklonjeni NOP-u. Italijani su pristali da oslobode sve osim Crnogoraca. Tada je došlo do izražaja u mnogim prilikama u toku rata ispoljavano jedinstvo i medusobna solidarnost. Tuzani su tada rekli da neće izaći iz zatvora bez svojih drugova Crnogoraca sa kojima su zajedno zatvoreni. Zbog toga su ostali u zatvoru nekoliko dana duže, ali su na kraju svi oslobodeni.
Drugom prilikom, krajem maja 1944. godine, jedan od balistickih prvaka Albanije, zloglasni Hasan Jusufi, šalje kaznenu ekspediciju da onemogući oslobodilačke aktivnosti u Tuzima. Zbog naraslog uticaja SKOJ-a i KPJ, Tuzi su tada nazivani "Mala Moskva". Uz pomoć doušnika Hasan Jusufi uspijeva da uhapsi oko 40 aktivista i saradnika NOP-a koje zatvara u Skadru. Medu uhapšenima su bili Ibrahim Drešević, koga su u toku rata tri puta hapsili, Omer Salagić, Bako Culić, Bako Lekić, Baho Sarkić, Bajram Ademović, Ibrahim Cucović, Šeko Ramović, Smajo Ćerić, Andro Nilević, Zejnel Mustafić, Sait Ramović, Bajram Čirgić, Bećo i Suka Čirgić sa petoro djece i jos neki. Jedan zanimljiv detalj u vezi ovog hapsenja zasluzuje, vjerujem, da se sačuva od zaborava.
Kada su Suku Čirgić sa petoro djece od dva mjeseca do 10 godina uveli u avliju zatvora Hasan Jusufa, to je izazvalo ogorčenje većine zatvorenika. Andro Nilević, koji je prije nje doveden u zatvor, u čudu joj se obrati iza zatvorskih rešetaka: "Za Boga, ženo, sto ćes im bar ti sa tolikom decom ovdje"? Suka mu veselo odgovori: "Hasan Jusufi ženi sina, pa me zva' sa famalijom na svadbu". Nasta kratak tajac, pa smijeh, a onda Nilević progorovi: "Živa bila, hvala ti što nas razveseli. Kad se ti možeš šaliti, mi se ne smijemo požaliti".
Zahvaljujući angažovanju Odbora Jugoslovena u Skadru i Prentas Niki Camaju, većina su nakon desetak dana, neki i prije, pušteni iz zatvora. Grupa u kojoj su bili Bako Lekić, Bako Čulić, Baho Šarkić, Zejnel

Mustafić, Sait Ramović i Bajram Ademović prebačena je u logor u Prištinu. Sa ovom grupom je iz Skadra u Prištinu prebačen i Ćazim Lekić, kojega je Gestapo držao zatvorenog u Skadru. Neki iz ove grupe su se iz prištinskog logora spasili bjekstvom, krajem 1944. godine. Nekoliko zatovorenih iz grupe je odvedeno na strijeljanje, medu njima i Ćazim Lekić. Prilikom odvodenja na strijeliste napao je naoružane sprovodnike. Njegovom zaslugom dio grupe je uspio da se spasi, ali ne i Ćazim. U neravnopravnom okršaju je ubijen.
Formiranje partizanske cete i bataljona
Početkom 1944. godine, u pećinama pored Cijevne, kod Milješa, održan je skup na kojem su, pored članova KPJ i SKOJ-a, prisustvovali 60-70 aktivista i simpatizera NOP-a. Na ovom skupu govorio je Đoko Vujosević, komesar zetskog partizanskog odreda. On je govorio 0 vojnopolitičkoj situaciji u zemlji i na ostalim zaraćenim područjima. Vujošević je posebno istakao značaj djelovanja ilegalnih aktivista ovoga kraja i ukazao na njihove naredne zadatke.
Ovaj skup je bio od velikog značaja, jer se poslije njega radilo na pripremi formiranja prve partizanske jedinice na ovom području, pa je septembra 1944. godine formirana partizanska četa, sastavljana od boraca iz ovoga kraja. Četa je formirana u Milješu. Za komandira je odreden Biljo Lekić, do tada već prekaljeni borac i Član KPJ od 1942. godine, a za komesara Toma Berišaj. Odlučeno je da četa ude u sastav bataljona sjeverne Albanije "Redzep Prljati" u Recu. Ubrzo ona prerasta u bataljon pod nazivom "Malesija", sa istim komandnim kadrom, bataljon se istakao u borbama u okolini Skadra.
Novembra 1944. godine, odlučeno je da se bataljon vrati u Crnu Goru, gdje ulazi u sastav Zetskog partizanskog odreda, kao njegov V bataljon i ostaje sve do oslobodenja Podgorice. Ovaj bataljon je više od 20 dana vodio borbe sa Njemcima i balistima u Dinoši, Milješu, Planinici, Noyom Selu i na Dečiću, sve do oslobodenja Tuza 15. deeembra 1944. godine.
Borci i narod ovog kraja su i prije formiranja prve partizanske jedinice u ovom kraju, učestvovali u nekim borbenim akcijama. Svakako najznačajnija je sukob sa četnicima PavIa Đurišića kod Rzaničkog mosta na Cijevni, početkom 1944. godine. Sukobu je prethodio pokušaj susreta Đona Mark Đona, jednog od balistiČkih voda u Albaniji sa Pavlom

Đurišićem, radi koordinacije zajednickih akcija protiv NOP-a. Njihove namjere su na vrijeme otkrivene, pa se narod u Tuzima, Vranju, Vladnama, Dinoši, Milješu, Rogamima i drugim selima u velikom broju odazvao da oružjem spriječi ulazak četnika u Tuze. U sukobu je ranjen Pavle Đurišić i još nekoliko četnika i najmanje jedan ubijen, a Đon Mark Đoni sa velikom pratnjoj je zarobljen.
Tako je spriječen ulazak četnika u Tuze, čija noga tokom čitavog rata nije stupila na tlo Tuza i Malesije.
Nakon oslobođenja Tuza i Podgorice, krajem 1944. godine, dio bataljona "Malesija", koji je bio u sastavu Zetskog odreda, upućen je u regularne jedinice NOV, koje su učestvovale u završnim borbama za oslobođenje zemlje, dok je dio ostao u Tuzima, kao posabna četa Komande mjesta.
Draž slobode i ponos ljudi ovoga kraja uvećavalo je osjećanje sopstvenog doprinosa oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji naroda i narodnosti Jugoslavije. rake su istorijske okolnosti, ekonomski i politički položaj stanovnika ovoga kraja između dva rata i specifičan položaj u samom ratu, odredili da glavni vid njihove borbe budu ilegalne aktivnosti, a ne oružane akcije, Tuzi i područje Malesije imali su važan udio u mijenjanju svoje istorije i stvaranju zajedničke, nove i pravednije. S pravom su ponosni borci Tuza i čitavog ovog kraja što na njihovom području, tokom čitavog rata, nije pao u ruke neprijatelja ni jedan ilegalac, od mnogih koji su u ovom kraju boravili i preko njih uspostavjali veze između jugoslovenskog i albanskog NOP-a. Iako mlada i bez
većeg revolucionarnog iskustva partijska organizacija je iz rata izašla čvrsta i jedinstvena. Ona nije znala za provale i izdajstva. Njena snaga nije bila u broju članova, snažnom su je činile ideje i narod koji ih je prihvatio i za njih se borio i tom borbom započeo nove puteve raskida sa zaostalošću i bespravljem, puteve ravnopravnosti, nacionalnog, socijal-
og, ekonomskog i kulturnog napretka.


   © šeher - tuzi 2006 | Hosted by: AmaxHost.com | design & programing by: amaxstudio