HOME | INFO | KONTAKT   
  KARAKTERISTIKE GOVORA PODGORIČKIH İ TUSKİH MUSLIMANA
 08/11/2006  autor:

Adnan ČIRGIĆ
(na osnovu starih rukopisa)
1.1. Govor staropodgoričkih muslimana ulazi u sastav širega istočnocrnogorskog
dijalekta, ali se po nizu svojih osobenosti izdvaja u poseban
ogranak ovog dijalekta. Na njega je uticao kako govor pravoslavnih sugrađana,
tako i albanski jezik kojim se govorilo (i govori) u neposrednom susjedstvu
Podgorice.

Zajednički život muslimanskog i pravoslavnog stanovništva
doprinio je tome da jezički uticaji budu obostrani, ali su podgorički
muslimani ipak zadržali neke osobine koje su tipične samo za njihov
govor. Podgorica je za vrijeme turske uprave uglavnom pripadala Skadarskom
vilajetu i muslimansko stanovništvo koje je tada bilo najbrojnije prirodno
je izgradilo i očuvalo niz svojih jezičkih osobenosti koje se nijesu
razvile kod drugih nacionalnih grupa njihovog okruženja. Te jezičke karakteristike
razvijale su se, naravno, u okviru jezika koji im je bio zajednički
sa pravoslavnom podgoričkom populacijom jer su oni uglavnom
slovenskog porijekla, pa su tim jezikom govorili i prije dolaska Turaka.
Alija Nametak, koji je od 1933. do 1935.godine radio u Podgorici kao profesor
Državne trgovačke akademije, u svome članku o običajima i tradiciji
podgoričkih muslimana zapisao je: "Iako je ovuda prolazio važan put iz
Albanije za Hercegovinu, ipak se ne opaža u narodnom životu uticaj ni
šiptarskog ni turskog koliko crnogorskog".1 O međusobnim kulturnim,
jezičkim i drugim uticajima muslimana i hrišćana u Podgorici ostavio je
slikovit zapis i Simo Matavulj za vrijeme svog boravka u ovome gradu
1885.godine. Matavulj kaže: "Stara Podgorica dijeli se na mahale u kojima
žive "bratstva". Nije rijetko da su bratstva od dvije vjere, naše i Muhamedove.
Lukačević nam ispriča da se lijepo paze bratstvenici bez razlika vjere,
da su za vrijeme turskog vladanja muhamedovci uvijek štitili i branili
1 Alija Nametak, Neki narodni običaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici,
Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju, II knjiga, Cetinje, 1962. godina, str. 190.
Adnan Čirgić
90
svoje hrišćanske bratstvenike, da je takav slučaj i s njegovim, da se bule ne
kriju od svojih djeverova hrišćana".2
Od Berlinskog kongresa život podgoričkih muslimana korjenito se
promijenio. Turska je predala upravu Podgorice Crnoj Gori. Kao posljedica
toga počela su brojna iseljavanja muslimana ovog grada u one krajeve
koji su i dalje ostali pod turskom upravom. Mnoge porodice nastanile su se
nadomak Podgorice, u Tuzima, jer je u to vrijeme rijeka Cijevna bila granična
linija između Crne Gore i Turske. Bilo je porodica koje su se selile i
dalje, neke u Bosnu, a neke čak prema Carigradu. Brojnija iseljavanja završila
su se uglavnom poslije drugog svjetskog rata. Danas imamo najbolje
očuvan taj nekadašnji podgorički govor kod iseljenika u Skadru, a dosta
dobro se očuvao i kod starijih Podgoričana koji su odselili u Sarajevo. Prirodno
je da su se, usljed iseljavanja, promjene vlasti, načina života, uticajem
školstva, odlivom islamskog stanovništva i prilivom hrišćanskog -
običaji, kultura i govor muslimana Podgorice našli pod većim uticajem
pravoslavnog stanovništva koje je u posljednjih sto godina većinsko u
ovom gradu. Tako su i obilježja manjinskog naroda podlegla uticaju većinskog,
pa se i govor podgoričkih muslimana vrlo malo razlikuje od govora
hrišćana, u prvom redu pravoslavaca. Karakteristike tog govora se danas
najbolje čuvaju kod starijih žena. Razlog je jednostavan - muslimanske
žene su i u bliskoj i u daljoj prošlosti bile mahom neškolovane i kretale se
najčešće u uskim porodičnim i prijateljskim krugovima, tako da su uticaji
standardnog jezika i govora njihovih pravoslavnih susjeda uglavnom zanemarljivi.
Kad su mlađe generacije u pitanju, više i nije moguće po govoru odrediti
i razlikovati pripadnike pojedinih vjerskih grupa u današnjoj Podgorici.
1.2. O govoru podgoričkih muslimana dosad zasebno niko nije pisao.
Ukoliko se pominje, onda su to obično kratke naznake o karakteristikama
ovog govora u okviru dijalekta kojem pripada. Činjenica da nije bilo mnogo
literature na koju bih se mogao osloniti prilikom obrade ove teme unaprijed
govori o složenosti i teškoći ovoga zadatka, ali samim tim i o izazovu
koji on predstavlja. U naslovu je naznačeno da sam govor opisao
uglavnom na osnovu starih rukopisnih dokumenata do kojih sam uspio da
dođem, tako da rad trpi izvjesna ograničenja, kao što je, recimo, nemo-
2 Svetozar Piletić, Saga o Podgorici, Kulturno-prosvjetna zajednica Titograd, Titograd,
1990, str. 66.
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
91
gućnost rekonstrukcije akcenatskog sistema. Rukopisi uglavnom potiču s
početka XX vijeka, osim jednog pisanog 1879. godine. Našao sam ih u
dvijema staropodgoričkim porodicama. Šućo Abdović, potomak stare i poznate
begovske porodice dao mi je nekoliko dokumenata iz svoje porodice;
zatim Jusuf Marić, muzikolog, takođe Podgoričanin, dao mi je pismo svoga
djeda iz 1923. godine i odštampani razgovor između Aziza Đečevića i
njegove supruge Šerife (takođe Podgoričani) snimljen na magnetofonskoj
kaseti 1983. godine koji mi je poslužio da napravim pregled promjena koje
su se izvršile u toku jednog vijeka u okviru ovog govora. U Istorijskom
institutu u Podgorici nijesam mogao doći ni do kakvih rukopisa, kao ni u
najstarijoj i jedinoj očuvanoj podgoričkoj džamiji, u Starodoganjskoj, jer su
uništeni za vrijeme drugog svjetskog rata. Treću grupu rukopisa našao sam
u Ćazim-begovoj džamiji u Tuzima, a njihov autor je hafiz H. Hadžiablahović,
imam (starješina) te džamije. Nastali su 1925. i 1926. godine. Činjenica
da je hafiz Hadžiablahović živio u Tuzima, a ne u Podgorici, ne oduzima
vrijednost tim rukopisima za proučavanje ove tematike jer se radi o
potpuno istom govoru. Mehmed Muminović, profesor srpskog jezika, u
svojoj knjizi "Moji Tuzi" povodom sličnosti i razlika između govora tuških
i podgoričkih muslimana kaže: "(…) prije svega tuški govor bio je apsolutno
identičan govoru podgoričkih Muslimana. Karakteristike tog govora,
sa ikavicom i orijentalizmima kao posebnim odlikama, duže su se zadržale
u Tuzima nego u Podgorici. Razlog je u tome, prije svega, što su se Tuzani
manje školovali, te je uticaj normativnog jezika bio slabiji i sporiji".3 Još
jedna činjenica ide u prilog vrijednosti ovih rukopisa hafiza Hadžiablahovića.
Oni su neka vrsta dnevnika koji je hafiz vodio za džamijske poslove,
pa nije mnogo vodio računa o pravilima jezičkog standarda. Potrebno
je dodati i to da rukopisi koje sam dobio od porodice Abdović nijesu nastali
od istog autora (tj. pisara), pisari svakog od njih su različiti ljudi koji
su živjeli u istom vremenu (kraj XIX i početak XX vijeka).
Prilikom traženja građe na osnovu koje je nastao ovaj rad, odabrao
sam samo one spise kojima se sa sigurnošću može utvrditi autorstvo. Poslije
toga, u najuži izbor ušli su oni rukopisi koji su što vjernije odslikavali
govornu situaciju toga vremena, odnosno koji su pisani čisto govorom muslimana
Podgorice koji nije bitno izmijenjen uticajem školstva. Podgorički
muslimani bili su mahom trgovci, rijetki pojedinci bili su pismeni, tako da
je ostalo malo pisanih tragova, što je bila otežavajuća okolnost prilikom
3 Mehmed Muminović, Moji Tuzi, Almanah, Podgorica, 1998, str. 11.
Adnan Čirgić
92
sakupljanja građe. Kad su u pitanju stariji periodi, tj. vrijeme turske uprave,
pismeni muslimani uglavnom su koristili arapsko i tursko pismo. Da bih
dopunio građu koristio sam i nekoliko djela o staroj Podgorici u kojima su
objavljeni pojedini zapisi ili isječci iz govora pojedinih muslimana. U tu
svrhu iskoristio sam i pismo Mehmed spahije Lekića upućeno Njegošu,
pisano 6. oktobra 1842. godine. Prvi ga je objavio Dušan Vuksan, a ja sam
u ovom radu primjere iz navedenog pisma preuzeo iz knjige Svetozara
Piletića "Saga o Podgorici".4
1.3. U naslovu ovog rada imenica "muslimani" napisana je malim početnim
slovom jer označava vjersku pripadnost, što mi omogućava da njome
obuhvatim govor svih muslimana Podgorice koji su se različito izjašnjavali
i danas se tako izjašnjavaju, a služili su se identičnim govorom.
(Značenje riječi "musliman" izvedeno je iz arapske riječi "islam" koja
označava religiju a muslimani su pripadnici te religije ).
2. Fonetske karakteristike
2.1. Govor podgoričkih muslimana najviše se po fonetskim osobenostima
izdvaja iz grupe govora koji pripadaju istočnocrnogorskom dijalektu,
i ove osobenosti ga u prvom redu diferenciraju od podgoričkog pravoslavnog
stanovništva. Osnovna fonetska obilježja govora podgoričkih
muslimana u odnosu na hrišćane Podgorice su ikavica, čije porijeklo ni do
danas nije sa sigurnošću utvrđeno, sudbina glasa h, sudbina glasa v u intervokalnom
položaju, dosljedna desonorizacija zvučnih suglasnika na kraju
riječi. Ostale fonetske osobine muslimana ovog kraja uglavnom se poklapaju
sa osobinama govora njihovih pravoslavnih sugrađana.
2.2. Ikavizmi podgoričkih muslimana su najupadljivija karakteristika
njihovog govora. Kao tipično njihovo obilježje pominju ga (najčešće uzgredno)
svi dijalektolozi koji su se bavili proučavanjem istočnocrnogorskog
dijalekta. Međutim, niko od njih nije uspio da odgonetne porijeklo
ove pojave u govoru muslimana Podgorice. Postoji više teorija, često
oprečnih, o pojavi ikavske zamjene starog grafema ï u ovom govoru. Kod
podgoričkih muslimana nemamo dosljednu ikavicu. Samo je nekadašnje
4 Svetozar Piletić, n. d., str. 22.
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
93
dugo jat zamijenjeno sa i, a u svim drugim slučajevima u ovom govoru
sreće se je, odnosno poklapa se sa govorom pravoslavnih Podgoričana. Takođe
treba naglasiti da je ova pojava prisutna i kod muslimana plavsko-gusinjskog
kraja, prostorno dosta udaljenih od Podgorice.
Potvrdu da se ovakva zamjena razvila samo u govoru muslimana, a ne
i kod pravoslavnih Podgoričana i pravoslavaca iz bliže okoline Podgorice,
prvenstveno Zećana koji su živjeli do nedavno zajedno sa muslimanima,
našao sam i u starim rukopisnim dokumentima. U dokumentima čiji su
pisari bili pravoslavci srećemo oblike tipa: ovijem, ovijema, drugijema i
sl. Takvi oblici u rukopisima čiji su pisari bili muslimani javljaju se redovno
sa dugim i (ovim, ovima, drugima). Na ovu pojavu skreće pažnju i
Mihailo Stevanović. On tvrdi: "Istočnocrnogorski dijalekat tu zna isključivo
za ije i sem muslimana svi izgovaraju: našiîema, vašiîema, ovijema
(…)".5 Isti autor, govoreći o ovoj pojavi u govoru podgoričkih muslimana,
kao izuzetak od ikavskog refleksa dugog jat navodi primjere u kojima se
ije našlo na kraju riječi."Izuzetno, ako ije dođe na kraju reči, onda ostaje
neizmenjeno: prije, poslije, ovudije, (...)".6 Međutim, u pomenutom djelu
Alije Nametka nalaze se dva primjera koja ne idu u prilog ovoj Stevanovićevoj
tvrdnji. To su: "Imam dvi đevojke" i "Imam dvi kćeri". U ovim
primjerima imamo riječi koje su se nekad završavale dugim jat i koji je zamijenjen
sa i iako se nalazilo na kraju riječi. Takođe, u starim rukopisima
koje sam proučavao, a koji potiču iz vremena kad je i profesor Stevanović
proučavao ovaj dijalekat, nijesam naišao na oblik "poslije". U svakom od
njih on glasi "poslje" ili "potlje" (a tako se može čuti i danas u govoru starijih
muslimana u Podgorici; a osim ovoga i "potolje"). I za ostale primjere
koje je Mihailo Stevanović naveo kao odstupanje od ikavizacije dugog jat,
mogu se i danas naći u govoru starijih žena oblici tih istih riječi sa ikavskim
zamjenama. Vjerovatno je već u vrijeme kad je on ove govore proučavao,
proces ijekavizacije muslimanskog govora već bio započet, tako da
je profesor Stevanović došao u kontakt sa onim muslimanima ovog kraja
koji su već bili prihvatili ijekavski jat u tim i sličnim primjerima.
Alija Nametak naveo je i jedan karakterističan primjer koji se, bez
izuzetka, zadržao i danas u međusobnom pozdravljanju starih podgoričkih
muslimana."Običan je upit pri prvom susretu ujutro: Jesi li se naspa? –
5 Mihailo Stevanović, Istočnocrnogorski dijalekat, Južnoslovenski filolog, knj.
III, Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1933-4, str.26.
6 Mihailo Stevanović, n. d., str. 24.
Adnan Čirgić
94
Lipo, kako ti?"7, zapisao je Nametak. Mehmed Muminović, takođe, navodi
neke karakteristične primjere koje je zabilježio u govoru njegovih rodnih
Tuza, a koji ni po čemu ne odstupaju od govora podgoričkih muslimana (iz
razloga koji su već objašnjeni). On kaže: "Sin je majci bio svit bilji, a u
kletvi: strila mi ga fištila".8
2.2. a) Današnje razlike u govoru Podgoričana* tiču se uglavnom stepena
obrazovanja govornih predstavnika i zbog toga je mlađim generacijama
nemoguće odrediti vjersku pripadnost na osnovu govora. U vrijeme
kad je vjerska pripadnost igrala važnu ulogu u životu ovoga grada- i govorne
razlike bile su uočljivije. U posljednje vrijeme, naročito od drugog
svjetskog rata, razlike među školovanijim govornim predstavnicima su se
potpuno neutralisale. Muslimani su se po govornim osobenostima približavali
većinskom pravoslavnom stanovništvu, a i jedni i drugi su svoj govor,
pod uticajem školstva i medija, počeli upravljati prema jezičkom standardu.
Nešto slično tvrdi i Mihailo Stevanović u pomenutom djelu, ali se
njegov stav u potpunosti ne može prihvatiti. On navodi: "Samo starije stanovništvo
i ono što ne izlazi iz svojih mahala staroga dela varoši, ima tipičan
izgovor. U mlađeg sveta, koji je već svuda, sem u crkvi, zajedno sa
pravoslavnim življem, današnja vrednost ï nije ni ī ni iî, a ni iê, nego isto
ono što kod njihovih pravoslavnih sugrađana –ije, iîe ili ie, prema tome da
li je taj glas j jak, slabiji ili potpuno reduciran. Ne može se sporiti da se i
energičnije izgovara nego e, (…)".9 Ovo što tvrdi profesor Stevanović
moglo bi se uglavnom reći za mušku populaciju podgoričkih muslimana,
ali ne i za žene. Žene su i tada bile više vezane za kuću nego muškarci, pa
su se, tim prije, tipične govorne karakteristike kod njih duže zadržale. Ali i
kod muškaraca su se, mada u manjoj mjeri, zadržale neke osobine koje su
bile karakteristične za ovaj govor. Potvrdu da ikavizmi nijesu potpuno
iščezli imamo u govoru ljudi rođenih čak i u vrijeme kada je profesor
Stevanović proučavao ovaj dijalekat (1926, 1927, 1928. godina). Oni su se
svakako prvo počeli gubiti iz govora muškaraca i školovanijih žena, ali se
7 Alija Nametak, n. d., str. 196.
8 Mehmed Muminović, n. d., str. 12.
*Termin ‘Podgoričani’ na ovom mjestu kao i u cijelom radu koristi se kao ime
za one stanovnike Podgorice koji vode porijeklo iz ovoga grada ili su se tu doselili u
daljoj prošlosti, a ne i za one stanovnike koji su se ovdje doselili posljednjih decenija i
sa sobom donijeli i manje ili više očuvali govorne karakteristike kraja iz kojeg su došli.
9 Mihailo Stevanović, n. d., str. 26.
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
95
mnogi primjeri mogu čuti i danas. U snimljenom razgovoru između Šerife
Đečević i njenog supruga ima primjera tipa"…i sat je preljipo došla
natkasna…"* Dušan Ičević u svojoj knjizi" Moja Podgorica" navodi primjer
koji ide u prilog tvrdnji da ikavizmi nijesu bili iščezli u vrijeme kad je
profesor Stevanović proučavao ove govore. On navodi: "Krivudavim rukopisom
neko je zapisao: Neka zboru što god 'otu, ti podiže lipu svotu."10
Ovaj zapis Ičević je preuzeo iz knjige utisaka u Domu JNA u Podgorici,
što znači da je nastao poslije drugog svjetskog rata. Alija Nametak, opisujući
svadbene običaje podgoričkih muslimana, navodi običaj koji se zove
"rič za rič"11 (a odnosi se na prstenovanje). Ovaj naziv, upravo u ovom
ikavskom obliku očuvao se i u današnjoj Podgorici- ni do danas se nije
ijekavizirao.
2.2. b) Na čuvanje ikavskih oblika u govoru podgoričkih muslimana
nailazimo i u njihovim pjesmama. Te su pjesme sakupljači i muzikolozi
najčešće objavljivali sa ijekavskim oblicima, bez obzira na to što one i danas
čuvaju svoje ikavske oblike kao i neke druge govorne karakteristike
muslimana ovog kraja. Sakupljači su, vjerovatno, težili da ih prilikom bilježenja
i objavljivanja što više približe jezičkom standardu, tj. književnom
jeziku. Osim toga, ti su muzikolozi bili najčešće pravoslavci, pa su ih, vjerovatno
zapisivali po svom jezičkom osjećaju. Kao Podgoričanin, ja sam
svjedok čuvanja tih ikavskih oblika u pjesmama, a i inače u govoru podgoričkih
muslimana (što je možda i pojačalo moje intresovanje za ovaj
rad). Tako, recimo, u zbirci podgoričkih pjesama Nika Tomića nalazi se
pjesma "Zaspala đevojka, brijegu, na kamenu",12 koja se sastoji od četiri
distiha od koji je svaki dvanaesterac, osim jednog u kojem se dva puta javlja
imenica "brijeg" (u ovakvom, ijekavskom obliku), pa je taj stih četrnaesterac.
To me je navelo na pomisao da je u tom stihu nekad bio ikavski
oblik ove riječi (brig umjesto brijeg), pa se tada i ovaj stih uklapao u cijelu
pjesmu koju od početka do kraja sačinjavaju dvanaesterci. Međutim, to je
samo pretpostavka za koju nijesam našao argumente kojima bih je mogao
dokazati. Za razliku od toga, druga pjesma iz iste zbirke pomenutog autora,
10 Dušan Ičević, Moja Podgorica, Narodna biblioteka "Radosav Ljumović", Kulturno-
prosvjetna zajednica Podgorica, Podgorica, 1996, str. 104.
11 Alija Nametak, n. d., str. 192.
* Razgovor je snimljen 1983. godine, kad je Šerifa imala skoro 80 godina.
12 Niko Tomić, Gradske pjesme iz stare Podgorice, Kulturno-prosvjetna zajednica
Podgorice / Kulturno-umjetničko društvo "S. Dragojević", Podgorica 1997, str.37.
Adnan Čirgić
96
koja se takođe javlja s ijekavskim oblicima, imala je nekad ikavske oblike,
i to se sa sigurnošću može utvrditi. U pitanju je pjesma koju je Niko Tomić
naslovio "Ljubio se bijeli golub sa golubicom".13 Ova pjesma koja se može
ubrojiti u svatovske pjesme, pjeva se i danas kod muslimana i u njoj se
uvijek javlja ikavski oblik pridjeva 'bijeli' tj. 'bili'. Alija Nametak je takođe
zapisao ovu pjesmu kad je proučavao svadbene običaje podgoričkih muslimana
i objavio je sa ikavskim oblicima. Radi poređenja navešću "problematične"
stihove i jednog i drugog autora. Kod Nametka oni glase:
"Ljubio se bili golub sa golubicom",
a u pomenutoj zbirci:
"Ljubio se bijeli golub sa golubicom".
Dalje, kod Nametka imamo:
"To ne bio bili golub i golubica".
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
"Crven ti je kljun, golube, u golubice,
crvenija medna usta u đevojčice",
a u Tomićevoj zbirci:
"Lijep ti je kljun golube, u golubice,
al' su ljepša medna usta u đevojčice", i sl.
Dalje se primjećuje da je stih ove pjesme trinaesterac, osim onoga stiha
u kojem se javlja ijekavski oblik u pjesmi koju je objavio Niko Tomić.
Moglo bi se naći više ovakvih primjera, ali da ne bih izlazio iz okvira
zadate teme navešću još samo jedan koji je jako upadljiv, a javlja se u
poznatoj podgoričkoj pjesmi koju je Niko Tomić objavio pod naslovom
"Haj, puče puška ledenica".14 Da je pjesma muslimanska ne treba posebno
naglašavati ; prezime Đečević, muslimanska imena i brojni turcizmi koji se
u njoj javljaju- dovoljno govore o tome. Pa ipak je i nju priređivač zbirke
13 Niko Tomić, n. d., str. 152.
14 Niko Tomić, n. d., str. 73
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
97
objavio sa ijekavskim oblikom ("Hej, ja ne žalim bijele ruke…"), iako se
sigurno pjevala sa ikavskim oblikom ove riječi. Osim ovog, svaki prvi stih
u strofama ove pjesme je deveterac, jedino je ovaj deseterac i po tome
odskače od cijele pjesme.
O pojavi nepravilnog bilježenja muslimanskih narodnih pjesama pisao
je i Rajko Cerović. Interesantno je njegovo zapažanje: "Zanimljivo je da se
u svijesti ne samo neobrazovanog, ili tek opismenjenog crnogorskog stanovništva,
pa i inteligencije, ovo nasljeđe ne doživljava kao muslimansko,
već bukvalno svoje, čak bez imalo želje za prisvajanjem tuđe baštine, ili
povezivanjem šovinističke posesivnosti. U podgoričkoj pjesmi "Mlada Jelka
ljubi Janka", junaci, odnosno imena učesnika u ljubavnoj drami su pravoslavna,
ali muzički obrazac pouzdano je muslimanski".15 Cerovićevo zapažanje
objašnjava pojavu ijekavizacije u muslimanskim pjesmama Podgorice,
tako da bi dalja objašnjenja bila izlišna.
2.2. v) Utvrđeno je da je dugi jat u govoru podgoričkih (i plavskogusinjskih)
muslimana zamijenjen sa ī. Međutim, kako je tekao taj proces
do danas nije utvrđeno. Sve teorije o tome mogle bi se svesti na tri :
1. Ikavizmi podgoričkih muslimana su autohtona pojava na ovom
prostoru.
2. Ikavska zamjena starog ï (odnosno ijekavskog refleksa ije) izvršena
je pod uticajem muslimana ikavaca iz Bosne.
3. Podgorički muslimani su sami, da bi se izdvojili od pravoslavnih
sugrađana, prihvatili ovu karakteristiku.
Prva teorija čini se najlogičnijom i najvjerovatnijom. Muslimani
ikavci (mislim na muslimane iz zapadne Bosne) bili su prostorno previše
udaljeni od podgoričkih muslimana da bi se njihove jezičke osobine tako
čvrsto ukorijenile kod ovih drugih. O tome piše i profesor Mihailo Stevanović:
"Ima čitav niz dijalekata između ovih i pravih ikavskih govora
Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Sam taj fakat govori protiv pretpostavke
da su udaljeni, bosansko-hercegovački i dalmatinski govori, preko istočnohercegovačkih
i južnodalmatinskih, te preko govora zapadne Crne Gore
(bjelopavlićkog i bokeljsko-katunskog) mogli svojim uticajem tako daleko
dosegnuti, a da na teritoriji koja ih deli od istočnocrnogorskog nigde ne
15 Rajko Cerović, Muslimansko narodno lirsko stvaralaštvo na tlu Crne Gore,
Almanah, br. 13-14, Podgorica, 2000, str. 223.
Adnan Čirgić
98
ostave ni traga".16 Isto mišljenje zastupa i profesor Vojislav Nikčević:
"Teško je povjerovati u Majićevu pretpostavku da je u toj autohtonoj alternanti
glasa i foneme j došlo na bazi identifikovanja podgoričkijeh, plavskih
i gusinjskijeh Muslimana s njihovijem jednovjernicima ikavskijem Bošnjacima
i katoličkijem Hrvatima u zapadnoj Bosni. Protivu toga govore blizina,
susreti, dodiri i međusobna prožimanja rečenijeh mjesnih govora
crnogorskijeh Muslimana s albanskim jezikom i, naročito, isti tip ikavice
pravoslavnijeh Crnogoraca u Vraki kod Skadra kao oazi u moru albanskog
jezika".17 Međutim, profesor Stevanović, i pored prostorne udaljenosti koju
navodi ostavlja mogućnost da su se podgorički muslimani ugledali na svoje
jednovjernike iz Bosne sa kojima su dolazili u kontakt preko trgovačkih
poslova kojima su se bavili. Za obavljanje trgovačkih poslova nije bilo potrebno
neko duže vrijeme van ovoga grada, tako da je, po mom mišljenju, to
moglo vrlo malo uticati na ovako bitne promjene u govoru.
Mihailo Stevanović kaže: "Ono malo muslimana zaostalih u gradovima
crnogorskim (a najviše ih je u Podgorici) običajima i načinom života
slično je sa bosanskim muslimanskim stanovništvom. Ja verujem da tu ima
nešto nameštenosti tj. da su se ovi malobrojni povodili za svojom verskom
braćom."18 Dušan Ičević, koji je takođe pisao o ikavizmima podgoričkih
muslimana, ide još i dalje, i kaže: "Moguće je da su muslimani namjerno,
svejedno kako ikavizmi dospjeli u Podgoricu, htjeli da se i na taj način, jezički,
odvoje i razlikuju od pravoslavne raje u varoši i okolini, i da pokažu
da su prepoznatljivi i po jeziku, viši."19 Meni se ovakvo mišljenje čini neprihvatljivim
jer se ikavizmi u govoru podgoričkih muslimana razvijaju
upravo u ono vrijeme kad im je status i vjerska pripadnost obezbjeđivala da
budu "viši" od njihovih pravoslavnih sugrađana sa kojima su dijelili isti
jezik: Oni su tada uživali određene povlastice koje su ih dovoljno odvajale
od ostalog neislamskog stanovništva. Takođe, i pomenuta pretpostavka
profesora Stevanovića da su se "ovi malobrojni povodili za svojom verskom
braćom" ne stoji, jer u vrijeme kad su postali malobrojni i malobrojniji
u odnosu na pravoslavno stanovništvo, podgorički muslimani su
počeli prihvatati ijekavsku zamjenu dugog jat, a ne obrnuto. U to vrijeme
16 Mihailo Stevanović, Isto, str. 25.
17 Vojislav P. Nikčević, Neke osobenosti jezika muslimanskog naroda u Crnoj
Gori, Kulturni identitet muslimanskog naroda u Crnoj Gori, Matica muslimanska Crne
Gore, Podgorica, 2001, str. 84.
18 Mihailo Stevanović, Isto, str. 25.
19 Dušan Ičević, Isto, str. 130.
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
99
proces ikavizacije ijekavskih oblika bio je već završen; upravo tada je
započet obrnut proces – prihvatanje ijekavskih oblika u zamjenu za svoje
ikavske.
Izuzevši stav o podražavanju bosanskih muslimana ikavaca, najlogičnije
izgleda mišljenje profesora Mihaila Stevanovića i Pavla Ivića. I
jedan i drugi polaze od toga da su muslimani, kao nekadašnji hrišćani sa
ovih prostora bili ijekavci i da je proces ikavske zamjene ï tekao ovako:
ije > ie > iê > ī. Profesor Stevanović smatra da u "ije nemamo pun, nego
samo manje ili više reduciran glas j, često jednu vrstu nesložnog i. Ova
nesložnost nekiput je apsolutna da se između i i e ne čuje nikakav glas, a
iza ove redukcije poslednji vokal je u ie prema prvom mogao dobiti nešto
zatvoreniji karakter – preći u određeni glas i, a ovaj će dublet, prirodno
je, dati vrlo dugo i."20 Ovaj proces na sličan način opisao je i Pavle Ivić,
samo što je on odbacio mogućnost uticaja bosanskih muslimana jer "kad
veliki deo muslimana u samim tim oblastima čuva jekavštinu uprkos
bliskog susedstva s ikavcima, kako onda razumeti odlučujući uticaj
ikavaca na ovolikoj daljini? Uostalom, i ti mnogobrojni jekavski muslimani
mogli su uticati i sami, naravno, u smislu čuvanja ije, utoliko pre
što su geografski bliži."21 Postavlja se i još jedno pitanje – ako su podgorički
muslimani, podražavajući bosanske ikavce prihvatili od njih i kao
zamjenu za dugo ï, zašto se onda ti ikavski oblici ne javljaju dosljedno i
kao zamjena za kratko ï.
2.3. Suglasnik h. Sudbina glasa h je još jedna bitna karakteristika
ovoga govora. U govoru Podgorice i šire okoline ovaj suglasnik se gubio
ili je zamijenjen nekim drugim suglasnicima u zavisnosti od njegovog
položaja u riječi. Međutim, u govoru podgoričkih muslimana glas h se
najčešće zadržao u skoro svim položajima u riječi. Isto bi se moglo reći i za
ostale govore u Crnoj Gori, a i šire – na "srpskohrvatskom" jezičkom prostoru
bivše SFR Jugoslavije, osim govora Mrkovića iz okoline Bara. Pavle
Ivić kaže: "Govori sa čuvanjem h nalaze se pretežno u zapadnoj Crnoj
Gori (zona oko Cetinja i Rijeka Crnojevića, niz mjesta na obali) dok je na
istoku izgovor h običan, kako izgleda samo kod muslimana (plavsko-gu-
20 Mihailo Stevanovć, isto, str. 25.
21 Pavle Ivić, Dijalektologija srpskohrrvatskog jezika (Uvod i štokavsko narečje),
Celokupna dela, knj. II, Novi Sad, 1985, str. 211. i 212.
Adnan Čirgić
100
sinjska i sjeničko-novopazarska zona)."22 Ovome je trebalo dodati još
samo i govor podgoričkih muslimana. Suglasnik h u govoru pravoslavnih
Podgoričana je uglavnom izgubljen ili zamijenjen nekim drugim glasom.
To su primijetili mnogi dijalektolozi koji su opisali ovu pojavu, a to se vidi
i u starim rukopisima do kojih sam došao. Riječi u kojima se po etimologiji
nalazio glas h muslimani pišu redovno s tim suglasnikom, a u rukopisima
njihovih pravoslavnih sugrađana taj glas je izostavljen jer se u njihovom
govoru izgubio. Karakteristični su primjeri koje sam našao u rukopisima:
Amet i Ahmet, aber i haber, svrhu i svru, i sl. –zavisno od toga kojoj su
vjerskoj skupini pripadali pisari.
Kad je u pitanju čuvanje glasa h kod podgoričkih muslimana treba
naglasiti da se razlike između njih i hrišćanskog stanovništva danas manje
primjećuju nego što je to bilo prije šezdesetak i više godina. Te razlike se
više tiču prošlosti nego današnjeg jezičkog stanja iz razloga koji su objašnjeni
kad je bilo riječi o ikavizmima.
U starim rukopisima koje sam proučavao nailazi se na dosljedno
čuvanje suglasnika h u svim položajima u kojima se ovaj suglasnik našao u
riječi. Navešću po nekoliko primjera koje preuzimam iz rečenih rukopisa, a
koji čuvaju suglasnik h u:
a) inicijalnom položaju: Harović, Haljilj, Husein, Hanka, Huma, Hafiz,
Haber, Hadžković, Hadžiomerović, Havuša, Hanifa, Hajdar, Hava, hi
(umjesto ih), i sl.
b) finalnom položaju: rekoh, prošljih, umrljih, rođenih, Ablah, siromah,
odgovorih, ih, bih, i sl.
c) medijalnom položaju: Mahmudbegu, Mahmutbeg, Bihorac, Ethem,
svrhu, Ahmed, njihovog, zehar, gluha, pehljivan itd.
Dakle, u starim rukopisima podgoričkih muslimana imamo potvrdu o
čuvanju glasa h u svim položajima, iako se pojava njegovog gubljenja u
našem jeziku počela vršiti davno, krajem XVI i početkom XVII vijeka. O
ovoj pojavi pisao je u više navrata i Asim Peco. On je posebnu pažnju
posvetio i čuvanju ovog glasa u govorima muslimana raznih dijalekata
srpskohrvatskog jezika. Povodom tog čuvanja on kaže da su "mišljenja
različita, ali je čini mi se, više onih koji čuvanje ovog glasa u konsonantizmu
naših muslimana dovode u vezu s neposrednim uticajima orijentalnih
jezika, i turskog jezika kao posrednika. Činjenica je da je u govoru
naših Muslimana tj. Muslimana na srpskohrvatskom jezičkom području
22 Pavle Ivić, n. d., str. 214.
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
101
nalazimo ovaj konstriktiv u svim pozicijama u riječi. Činjenica je, isto
tako, da se ovom osobinom muslimani izdvajaju od svojih susjeda drugih
vjeroispovijesti. Činjenica je, dalje, da je ovo jedna od najizrazitijih osobina
koje povezuju Muslimane sela sa Muslimanima grada, (…). Mora se
pri objašnjenju ove pojave polaziti od onoga što je zajedničko tim govornim
skupinama: to je religija. Ona je svima njima nosila ista vjerska obilježja:
molitve na arapskom jeziku, a te molitve počesto imaju upravo ovaj
glas u svom glasovnom sklopu. I, što je prirodno, pod tim uticajem, pod
uticajem orijentalnih jezika, pod uticajem molitava na arapskom jeziku,
koje počesto znaju za fonemu h, taj glas se očuvao i u fonetici naših
Muslimana. A ako se i kod njih već bio izgubio iz nekih položaja, ni danas
ga tu više nema."23
Takođe, isti autor našao je objašnjenje za gubljenje ovoga glasa u nekim
govorima, kao što je slučaj s muslimanima iz Mrkovića. Taj proces on
objašnjava ili kasnom islamizacijom koja je izvršena kad je proces gubljenja
h već bio završen, ili nedovoljnim prihvatanjem i učenjem molitava
na arapskom jeziku i ostalih obilježja islamskog života koja su doprinosila
čuvanju ovoga glasa.
Najčešći, može se reći i jedini slučaj gubljenja suglasnika h u govoru
podgoričkih muslimana je kada se ovaj glas našao u intervokalnom položaju
između dva samoglasnika a, kao u riječima: mahala, sahat, Salahagić,
džemahat, i sl. Znam za tri podgoričke ulice koje su u svom imenu imale
riječ 'mahala', ali ih u govoru Podgoričana nijesam čuo sa čuvanjem glasa
h. U tom obliku, sa izgubljenim h, pominju ih i brojni autori knjiga o
Podgorici. To su: Džer – mala, Ašik – mala, Kiš – mala. Takođe, prezime
Salahagić, koje sam upravo u ovom obliku našao u starim spisima, danas
glasi Salagić 24, i u tom starom obliku se nikad ne upotrebljava. Dalje,
podgorička Sahat – kula "postala" je Sat – kula i kod muslimana i kod
hrišćana, i sl. Upotreba oblika sa čuvanjem h u ovom kontekstu u rukopisima
s početka XX vijeka upućuje na zaključak da je ovaj proces započet
(i završen) u novije vrijeme. Vjerovatno je h u ovom položaju bilo nesta-
23 Asim Peco, Iz fonetske problematike srpskohrvatskog i makedonskog jezika (O
sudbini foneme h u tim jezicima), Iz života naših reči, Prosveta, Beograd, 1996, str. 16.
24 Kad je u pitanju ovo prezime treba istaći da proces koji je nastupio poslije
gubljenja h tj. dva samoglasnika a koja su se stopila u jedno dugo a, tekao je i dalje u
pravcu skraćivanja toga a, pa se ovaj vokal iz pretposljednjeg sloga danas kod nekih
govornih predstavnika izgovara kao kratko a.
*hala je tetka (očeva sestra).
Adnan Čirgić
102
bilno, pa je to bio uzrok njegovog gubljenja u takvim slučajevima. Moguće
je da je taj proces bio potpomognut govorom pravoslavnih susjeda koji su
u vrijeme njegovog gubljenja iz ovog položaja bili brojno nadmoćniji u
odnosu na muslimane. Međutim, među starijim muslimanima i danas živi
jedna poslovica u kojoj se čuva glas h baš u onom položaju u kojem je bio
najnestabilniji, a to je: "Ojde hala*, ojde mahala." No, poslovice su inače
slabo podložne jezičkim inovacijama, te se ovo ne bi moglo uzeti kao neki
važan pokazatelj odstupanja od gubljenja suglasnika h.
Ima još jedan slučaj gubljenja suglasnika h, i to na kraju riječi, ali to
je karakteristika gotovo polovine dijalekta kojem pripada i podgorički
govor; i u govoru podgoričkih muslimana ova je pojava prisutna, vjerovatno,
od prije vremena islamizacije. U pitanju je genitiv množine riječi
zamjeničke promjene, npr. svija, tija, onija, i sl. (od svijeh, tijeh, onijeh,
studenijeh).
Još jedna je pojava intresantna kad je u pitanju problematika vezana
za suglasnik h. To je njegovo čuvanje u riječima gdje mu etimološki nije
mjesto.Takav je slučaj s prezimenom "Turhuskoća" (oblik iz rukopisa)
koje sada glasi: Turusković; mahrama umjesto marama (a u jeziku iz kojeg
je ova riječ usvojena glas h na ovom mjestu nije prisutan). Ili u riječi
"mehljem", koja se inače upotrebljava kao "melem", a u kojoj je izvršena
metateza (tur. melhem). 25
2.4. Gubljenje suglasnika v. Ovaj suglasnik se u govoru podgoričkih
muslimana čuva u svim položajima sem u jednom. Gubi se u intervokalnom
položaju između o / e i i, ali samo ako se nađe u pretposljednjem
slogu u riječi. U ostalim slučajevima nijesam našao primjere za gubljenje
ovoga suglasnika. Ova pojava je karakteristična samo za muslimanski
živalj Podgorice; odnosno, pojava čuvanja suglasnika v u svim položajima
osim navedenog karakteristična je samo za govor podgoričkih muslimana.
Za razliku od njih, plavsko-gusinjski muslimani u ovom položaju čuvaju
suglasnik v. Primjera za čuvanje i gubljenje ovog suglasnika u rukopisima
ima veoma mnogo. Navodim nekoliko: Đurđeća (od Đurđevića), Stankoća
(od Stankovića), Omuroća (od Omurovića), Turhuskoća (od Turuskovića),
Hadžiomeroća (od Hadžiomerovića), Ademoća (od Ademovića), Hakšabanoća
(od Hakšabanovića), i sl. U govoru starijih muslimanskih žena Podgorice,
kao i u govoru podgoričkih muslimana u Skadru, ova se prezimena
25 Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1992, str. 530.
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
103
i danas izgovaraju ovako, kao posljedica gubljenja suglasnika v. Za razliku
od njih, pravoslavne Podgoričanke (kako mlađe, tako i starije) ta ista
prezimena izgovaraju sa suglasnikom v u njima.
Muslimanske žene, a često i pravoslavne, su se nazivale po svojim
muževima, pa se i danas mogu čuti imena tipa: Nešovica, Aljovica,
Redžovica, Suljovica i sl. ali samo u govoru pravoslavnih Podgoričana. U
govoru muslimana tu se redovno čuje: Suljojca, Aljojca, Nešojca, Redžojca,
kao posljedica gubljenja suglasnika v. I po ovome se podgorički
muslimani razlikuju od plavsko – gusinjskih. Očigledno je da je glas v u
ovom položaju bio dosta nestabilan glas, pa je poslije njegovog iščezavanja
samoglasnik i, koji je u ovom kontekstu inače kratak, počeo da se skraćuje
još više što je dovelo do njegovog prelaženja u sonant j. To je dalo
primjere tipa: Suljojca, Maljojca, Redžojca, Nešojca, i sl. U prethodnoj
grupi primjera, kao što su: Đurđeća, Stankoća, Omuroća, itd. proces je,
vjerovatno, tekao sličnim tokom. Iako se u rukopisima ne nalaze, u govoru
se i danas osjećaju ostaci suglasnika j u takvim primjerima, s tim što to nije
pravo j, nego više veoma reducirano i (i). Vjerovatno je njegovo javljanje u
ovom kontekstu (dva palatala jedan pored drugog j i ć) još više potpomoglo
da se ono tu manje osjeća ili potpuno iščezne.
Profesor Stevanović je zabilježio pojavu gubljenja ovog suglasnika u
Zeti. "Stanovništvo u Zeti, naročito u Matagužima, Berislavcima i drugim
selima, gde je više starosedelaca nego novonaseljenog življa, koji je ovu
specifičnu zetsku osobinu manje od svih drugih primio – između dva
samoglasnika, kad je prvi od njih o ili u, ni jedno v ne izgovara potpuno; u
tom položaju ovaj glas je neka vrsta prelaznog zvuka, nesložnog i, ili i
sasvim iščezava: Lajkoųći, Popoųći, putoųi, oamo, oako, (…)."26 Iako se
na prvi pogled ova pojava čini istovjetnom sa pojavom gubljenja v u
muslimanskom govoru Podgorice, u stvari, radi se o sasvim različitim
pojavama. Kako i sam profesor Mihailo Stevanović tvrdi, ova se pojava u
zetskom govoru vrši dosljedno pod pomenutim uslovima. Kod podgoričkih
muslimana ona se vrši samo u već opisanim uslovima. U slučajevima u
kojima se kod pravoslavnog stanovništva u Zeti izgubilo v, kod muslimana
se čuva, a potvrde za to imamo i u njihovom starim spisima, npr. zaboravilji,
poznavajući, povjerih, povelji, novaca, ovoga, Milosavinu, izgovaralji,
razgovor, i sl.
26 Mihailo Stevanović, n. d., str. 31.
Adnan Čirgić
104
2.5. Umekšavanje suglasnika l ispred i i e. Svako l koje se našlo
ispred palatalnih samoglasnika i i e u govoru podgoričkih muslimana
dalo je lj. Potvrde za to nalaze se i u starim rukopisima. Navešću
nekoliko primjera: prodajete lji, potlje i poslje, ispitalji, dovelji, izvaralji,
pogodilji, Veljiša, Veljičanstvo, malji, pristupilji, onoljiko, ovoljika,
ovoljiko, koljika, došlji, meljeoni, okljen, bilji, velji (3. l. j. prezenta),
daljeko, umrljih, Aljija i sl. Ova pojava nije karakteristična samo za
govor muslimanskog življa Podgorice, nego i za ostale govore koji se
graniče s albanskim jezikom. Pavle Ivić o tome kaže: "U govorima Mrkovića,
Kuča, Bratonožića, plavsko-gusinjskog kraja i sjeničko-novopazarskih
muslimana neutralizovana je u kontaktu s albanskim življem opozicija
l : lj u položaju ispred e i i: čul'i, zaklal'i, pel'ene, (…). U govoru
zetske ravnice proces je otišao i dalje. Tu je istrvena svaka razlika između
fonema l i lj, pa se mesto l izgovara l': Bl'ažo, ol'ovo."27 Ipak, mogu se
uočiti razlike između govora podgoričkih muslimana i govora njihovih
pravoslavnih susjeda u pogledu ove promjene l : lj. U govorima Zete
razlike između suglasnika l i lj su neutralisane u svim položajima, zapravo,
tamo se ne čuje ni l ni lj, nego "neki glas koji je neka sredina između
običnog l i lj, upravo to je nešto umekšan konsonant l, potpuno identičan
sa arbanskim mekim l."28 Ovu pojavu u zetskom govoru opisao je
profesor Stevanović i, kao što se vidi, i on je dovodi u vezu s albanskim
jezikom. U kučkom govoru koji se graniči s podgoričkim, takođe je prisutna
pojava umekšavanja suglasnika l ispred palatalnih samoglasnika i i
e. Ali se i ovdje mogu uočiti razlike u odnosu na istu pojavu u muslimanskom
govoru Podgorice. Razlike se tiču izuzetaka od te pojave. Dok se
kod podgoričkih muslimana ova pojava vrši dosljedno u pomenutim uslovima,
u govoru Kuča ono se ne vrši ispred i, koje je deo vrednosti starog
ï, i tamo je: mlijeka, lijepo, blijed (…)."29 Kod muslimana promjena je i
tu izvršena, pa imamo: mljika, ljipo, bljid (odnosno bljit), i sl. Takođe,
pojava koju je profesor Stevanović opisao u govoru Kuča, a tiče se
gubljenja suglasnika lj, odnosno njegovog izjednačavanja sa zetskim
mekim l' u riječima tipa: bal'e, vesel'e, nasel'e, zdravl'e, u govoru podgoričkih
muslimana nije prisutna.
27 Pavle Ivić, n. d., str. 27.
28 Mihailo Stevanović, n. d., str. 43.
29 Mihailo Stevanović, n. d., str. 44.
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
105
2.6. Obezvučavanje zvučnih suglasnika na kraju riječi.
2.6. a) I na vršenje ovog glasovnog procesa uticao je kontakt sa
albanskim jezikom. Podgorica se nalazi nedaleko od albanske državne granice,
a još joj je bliža albanska jezička granica. Međusobni dodiri predstavnika
dvaju naroda svakako su morali ostaviti posljedice na jezik. O tome
piše i Đerđ Đokaj. On, između ostalog, navodi: "Odnosi između Albanaca i
Crnogoraca, naime bračne veze, međusobne ženidbe, pobratimstva, slični
običaji u svadbama, svetkovinama, sahranama, međusobni odnosi u rješavanju
životnih pitanja, zajednička tržišta, zajednička borba protiv vjekovnog
neprijatelja, svakako su uticali ne samo na jezik, već i na sve oblike
duhovne i materijalne kulture."30 Ovaj podatak bitan je za objašnjavanje
nekih jezičkih pojava, kao što je i desonorizacija zvučnih suglasnika na
kraju riječi, a vrši se samo u kontaktnim govorima na granici albanske i
crnogorske jezičke teritorije. Dijalektolog Pavle Ivić ovu pojavu, dovodi u
vezu s albanskim uticajem. Ivić kaže: "Svakako pod albanskim uticajem
izvršena je potpuna desonorizacija svih zvučnih konsonanata na kraju reči
u mrkovićkom i gusinjskom govoru: narot, grop, rok. U raznim drugim
govorima, uglavnom duž albanske etničke granice, tako npr. u Crmnici,
Zeti, u Piperima, Kučima, itd., dolazi do izražaja ista tendencija, ali je tu
desonorizacija fakultativna ili obuhvata samo neke konsonante (npr. - d, a
ne i – b i – g).''31 Iako Pavle Ivić u pomenutom citatu ne pominje govor
podgoričkih muslimana, ova se promjena i kod njih vrši dosljedno, baš kao
u govoru Mrkovića i Gusinja. U starim rukopisima, a i u današnjem govoru
starijih muslimana Podgoričana, nalazimo primjere koji to vršenje potvrđuju:
prijet i prit, rot, ajt (od 'ajde), moš lji (od možeš li), kat, diš se (od
diži se, 2. l. jednine imperativa), druk, is koga (genitiv jednine, umjesto: od
koga), iskas, goć (< gođ < god), te skoro sva muslimanska imena koja se
završavaju zvučnim konsonantom, tipa: Ferat, Ahmet, Idris, i sl. Ovo
obezvučavanje je išlo dotle da se čak izgovara krf umjesto krv. Pri tvorbi
riječi i u kosim padežima ove riječi su se najčešće javljale sa zvučnim
konsonantom, npr.: ljet ljedeni ili rot – roda – rodu, itd.
30 Đerđ Đokaj, Neke karakteristike govora Albanaca u Crnoj Gori i uzajamni
uticaji crnogorskih i albanskih govora, Crnogorski govori, knj. XII, CANU, Titograd,
1984, str. 179.
31 Pavle Ivić, N. d., str. 216.
Adnan Čirgić
106
2.6. b) Postavlja se pitanje zašto je ovo obezvučavanje, koje je vršeno
pod albanskim uticajem, u govoru podgoričkih muslimana izvršeno dosljedno,
a kod hrišćana samo fakultativno, ako se zna da su i jedni i drugi
živjeli na istom prostoru i bili podjednako udaljeni od albanske granice.
Odgovor, vjerovatno, leži u tome što su podgorički muslimani, koji su
dugo bili dio Skadarskog vilajeta, češće i više dolazili u dodir sa albanskim
stanovništvom i albanskim jezikom. Te veze, kao i trgovačke i rodbinske,
vjerovatno su doprinijele da se ovo obezvučavanje kod njih prenese na sve
zvučne suglasnike, a ne samo na neke, kao što je slučaj s njihovim
pravoslavnim sugrađanima.
2.7. Metateza. Metateza, kao opštedijalekatska karakteristika, javlja
se i u govoru podgoričkih muslimana. Primjeri tipa: cukati, frumetin, ulovača,
sujma, i drugi, prisutni su kod njih u istoj mjeri kao i kod ostalih
predstavnika ovog dijalekta. Ali ima jedan primjer koji je karakterističan
samo za govor podgoričkih muslimana. U pitanju je enklitika ih, koja se u
ovom govoru upotrebljava kao hi, a vjerovatno je analogijom prenesena i
na im, umjesto kojeg se takođe čuje hi. Ovo se, mada dosta rijetko, i danas
može čuti u govoru o kome je riječ, a u rukopisima su gotovo svi primjeri
ove enklitike sa metatezom, tako da se ova pojava ne bi mogla protumačiti
kao greška pisara. Navodim nekoliko primjera iz starih rukopisa: kada hi
ne bih; ja hi rekoh; ja hi opet rekoh; ja hi odgovorih; kazao sam hi; počeše
hi ispitivat; dok hi ne rekoše; da ću hi kupit; i sl.
2.8. Sažimanje vokalske grupe ao. Vokalska grupa ao u govoru podgoričkih
muslimana redovno je dala dugo a. Asimilacija je izvršena prema
prethodnom vokalu, tj. ao > ā. Primjera ima mnogo: reka, kaza, poša, stiga,
klanica, itd. Ali, kako se govor podgoričkih muslimana u ovom pogledu ne
izdvaja ni po čemu od susjednih govora ovoga dijalekta, na ovoj osobini,
kao ni na drugima koje su im zajedničke sa okolnim govorima, nije se
potrebno zadržavati.
2.9. Jotovanje. Govor podgoričkih muslimana, s neznatnim razlikama
u odnosu na govor svojih pravoslavnih susjeda, poznaje oblike koji
su produkt izvršenog jotovanja, kako onog dijalekatskog, tako i one oblike
koje je usvojio književni jezik. Tako se u njihovom govoru čuje i: kaživanje,
kaživat, kažujem, odbačivat, krećat, mećat, śeđet, iźes, śen, đevojka,
neđelja, išćerat, i drugi primjeri koji su identični sa govorom pravoslavnih
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
107
susjeda. U starim rukopisima, naravno, nijesam mogao naći potvrde za
glasove ś i ź koji su produkt jekavskog jotovanja. Za muslimanski govor
karakteristično je ponašanje grupe št kao i jotovanje usnenih suglasnika.
Grupa št najčešće je ostajala neizmijenjena, ali sam u rukopisima našao i
primjere u kojima je izvršeno jotovanje. I na jedne i na druge primjere
naišao sam kod istog pisara, npr. izvešćava se i izveštava se.
Jekavsko jotovanje usnenih suglasnika dalo je i u ovom govoru grupe:
blje (< b ï), plje (< p ï), mlje (< m ï), vlje (< v ï), npr.: blježat, pljesma,
mljera, nevljesta, vljera, mljesec, i sl. Međutim, za razliku od ovih oblika
koje književni jezik nije usvojio, muslimani Podgorice poznavali su i oblike
kao: kupjen, primjen, slavjen (primjeri iz rukopisa). U ovim suglasničkim
grupama izvršeno je jotovanje i u književnom jeziku i u govoru njihovih
pravoslavnih susjeda. Pavle Ivić i ovdje vidi uticaj albanskog jezika: "Ipak
će biti da je znatnu ulogu igrao i impuls iz susednih albanskih govora koji
poznaju fonetsku promenu l'>j iza labijalnih konsonanata."32
3. Morfološke karakteristike
3.1. Po morfološkim karakteristikama se govor podgoričkih muslimana
vrlo malo izdvaja od govora njihovih pravoslavnih susjeda, kao i od
okolnih govora. Pošto se ovaj rad odnosi samo na osobine koje su karakteristične
za pomenuti govor, navodiću samo one morfološke osobine
koje su tipične za podgoričke muslimane, a neće biti riječi o osobinama
koje su opštedijalekatskog karaktera.
3.2. U tački 2.3. navedeni su neki primjeri prezimena u kojima se
izgubio suglasnik v. Vezano za ta prezimena karakteristična je jedna morfološka
pojava tipična samo za govor podgoričkih muslimana. Naime, ta
prezimena nemaju u nominativu jednine završetak – ić, već se izgovaraju,
a u starim rukopisima i pišu sa završetkom – a u svim padežima. Prije nego
što pokušam dati objašnjenje za ovu pojavu, navešću nekoliko primjera iz
starih rukopisa: Sadik Pepića iz Vranja molji da mu se izda uvjerenje
potvrda da stupi u prvi brak sa đevojkom Fatom Hadžovića iz Tuzi; Hanifa
Bećovića iz Dinoše molji…; Husejn Đokovića molji da stupi u brak sa
đevojkom Hanifom Bećovića; Havuša Giljića iz Milješa molji…; Izdat
ljist rođenja Arslanu Hadžiomeroća; Posmrtnica Buta Hadžiomeroća; Šaćir
32 Pavle Ivić, N. d., str. 32.
Adnan Čirgić
108
Šabanadžoća iz Tuzi; Izdaje se ljist rođenja Šerife Lekića; Upućena Vjenčanica
Kuše Turhuskoća; Izvještaj vjenčanja Buta Hadžiomeroća i Bademe
Omuroća; Izdat ljist rođenja Fetu Muminoća; Priznajem da dugujem
Mahmut-begu i Mustajbegu Abdovića, i sl. Ova prezimena, i uopšte prezimena
koja se završavaju na – ić, i u današnjoj Podgorici se kod starijih
žena izgovaraju u obliku koji imaju u starim rukopisima. U istom obliku
sačuvala su se i govoru podgoričkih muslimana u Skadru.
Prije nego što pokušam dati objašnjenje, bolje reći pretpostavku, o
pojavi ovoga oblika u navedenim primjerima, moram naglasiti da u dijalektološkoj
literaturi nijesam naišao na konstataciju o postojanju ove
pojave, a samim tim ni na njeno objašnjenje. Iz primjera se vidi da se
prezimena na – ić u svim padežnim oblicima javljaju sa krajnjim –a. Meni
se čini da je do ove pojave došlo analogijom prema obliku genitiva, i to
posesivnog. Ovim oblikom prezimena na - a označava se da pojam iskazan
vlastitim imenom pripada tome prezimenu, odnosno bratstvu ili porodici
koja to prezime nosi. Kao potvrda za ovo mogu se navesti toponimi: Kuće
Rakića (zaselak u blizini Podgorice), Međe Đokovića, Međe Madžeća,
Suka Vuljeća, i sl. Pri deklinaciji ovih toponima mijenja se samo prvi dio
njihov, a drugi dio je uvijek nepromijenjen (sa završetkom – a). Isti slučaj
imamo i u starim rukopisima, kao npr. u dativu: "Mustajbegu Abdovića", i
ostalim navedenim primjerima. Ovaj se oblik genitiva javlja i pri predstavljanju,
umjesto oblika nominativa, sa istim značenjem koje ima kad se
njime označavaju drugi padežni odnosi.
3.3. Profesor Mihailo Stevanović u svom radu "Istočnocrnogorski
dijalekat" navodi još jednu morfološku karakteristiku govora podgoričkih
muslimana, koja se tiče množine nekih imenica muškog roda. U starim
rukopisima, koji su mi bili dostupni nijesam mogao naći takve primjere.
To, svakako, ne znači da sam našao primjere koji stoje protiv tvrdnje
profesora Stevanovića, nego uopšte nijesam naišao na genitiv množine
imenica koje on navodi. Pošto je ovaj oblik, prema njegovim ispitivanjima,
karakterističan za zetskopodgoričke muslimane, ja u ovom radu preuzimam
primjere koje je pomenuti istraživač zabilježio. To su neke imenice
muškoga roda koje se u genitivu množine završavaju na dugo i: ljuđi, puti,
mljeseci, sati, sekundi, minuti, rastegljaji, koračaji, obrtljaji, prsti, gosti,
otrovi, bravi, mravi, crvi, rukavi.33
33 Mihailo Stevanović, n. d., str. 68.
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
109
Dok većina govora ovog dijalekta u ovakvim slučajevima ima
najčešće oblike koji se završavaju na – a, ili i jedne i druge, "genitive na –
i, i samo njih, u navedenim slučajevima upotrebljavaju muslimani, a od
ovih je poprimilo i pravoslavno stanovništvo u tolikoj meri da su kod njih
podjednako česti sa genitivima na – a. Verovatno je da su ti oblici ranije
bili mnogobrojniji, a da su se danas sačuvali u svega nekoliko primera i
najdoslednije kod podgoričkih muslimana. Ako bi se htelo utvrditi neko
pravilo, može se reći da nastavak - i u genitivu množine od imenica
muškog roda imaju pre svega neke od onih koje su pripadale osnovama na
- i (put, gos(t), prs(t)), zatim imenice što označavaju vremensku meru
(mljesec, sat, minut, sekunt) i, najzad bile kog značenja i porekla, imenice
koje se u nominativu jednine završavaju na – v i – aj (brav, mrav, crv,
rukav, zavežljaj, rastegljaj, koračaj)."34
3.4. Po oblicima zamjenica govor podgoričkih muslimana ne razlikuje
se od ostalih govora i ne mogu se uvidjeti razlike u odnosu na stanje u
cijelom dijalektu, sem u pomenutom slučaju. Stari enklitički oblici, koji su
odlika svih istočnocrnogorskih govora, čuvaju se i u govoru podgoričkih
muslimana. U dativu množine 1. i 2. lica oni glase: ni i vi, npr. da vi dam
550 dinara; platijo ni je što smo mu pomoglji; a u akuzativu: ne i ve: ka da
ve ko ćera; kad su ne sprovelji. Dakle, stanje je isto kao i u ostalim
govorima ovog dijalekta. Razlika je jedino u obliku ih i im. Umjesto ova
dva oblika u rukopisima nalazimo oblik hi, dok u starim rukopisima koje
su pisali pravoslavni Podgoričani nemamo ovaj oblik, nego ih i im. Primjeri
za ove oblike navedeni su ranije u tački 2.6.
3.5. Glagoli. U pogledu glagolskih oblika govor podgoričkih muslimana
ne izdvaja se od ostalih istočnocrnogorskih govora, sem u dvijema
osobinama koje se tiču prezenta i radnog glagolskog pridjeva.
3.5. a) U 3. licu množine prezenta glagola sedme i osme vrste predstavnici
ovog govora umjesto – e imaju – u, koje je analogijom preneseno
iz 3. lica množine prezenta ostalih glagolskih vrsta. U starim rukopisima
koje sam ispitivao nailazi se i na nastavak – e i – u, ali je ovaj prvi, vjerovatno,
posljedica uticaja školstva, a ne, nikako, odlika govora podgoričkih
muslimana. Dokaz za to je činjenica što je oblik s nastavkom – u i
danas veoma frekventan kod starijih Podgoričana, a u govoru podgoričkog
34 Mihailo Stevanović, n. d., str. 69.
Adnan Čirgić
110
muslimanskog stanovništva u Skadru to je jedini oblik koji se može čuti za
3. lice množine prezenta pomenutih glagola. Navodim nekoliko primjera
koje sam našao u rukopisima: Ja ne znam ništa što oni govoru; Velju nema
brašna; da uredu tu peć; do ovoga mosta đe radu; Netu da pričaju; Sve
velju ne umiju. Profesor Mihailo Stevanović je ovu pojavu zapazio i kod
plavsko-gusinjskih muslimana, kao i kod podgoričkih, i naveo, takođe,
nekoliko primjera koje je čuo u njihovom govoru: radu, nosu, živu, trpu,
blježu, goru, štedu, krstu se i sl.35 On ovu odliku navodi kao tipičnu za
muslimanski govor, a njeno postojanje kod pravoslavnog stanovništva tumači
kao posljedicu uticaja muslimanskog govora jer se kod pravoslavnog
stanovništva javlja samo u kontaktu s muslimanskim življem.
3.5. b) U većini govora ovog dijalekta glagoli u kojima se infinitivna
osnova završava na -i, u muškom rodu radnog glagolskog pridjeva imaju
nastavak –jo, npr. bijo, radijo, izgubijo, ponijo, i sl. Ni govor podgoričkih
muslimana se po ovoj osobini ne izdvaja od ostalih. U rukopisima nalazimo
primjere kao: platijo, kupijo, tužijo, izijo, bijo, i sl.
Ono po čemu se govor podgoričkih muslimana izdvaja od ostalih
govora je analoško prenošenje ovog nastavka u muški rod radnog glagolskog
pridjeva glagola kojima se infinitivna osnova završava na: -u ili -e,
npr.: dovejo, poginujo, potonujo, smaknujo, streknujo, povejo, otejo, i sl.
Ovakvi oblici mogu se čuti samo u govoru podgoričkih muslimana, a
ukoliko se čuju kod pravoslavnog stanovništva, onda je u pitanju uticaj
govora njihovih muslimanskih susjeda. Kao i pojava opisana u tački 3.5.a),
i ova pojava prisutna je u govoru starijih podgoričkih muslimana, u govoru
pravoslavnih Zećana (pod uticajem muslimanskg stanovništva koje je tu do
nedavno živjelo) i u govoru naših muslimana u Skadru.
3.6. Partikule. Od svih partikula koje su u upotrebi u govorima ovoga
dijalekta, govor podgoričkih muslimana izdvaja se po upotrebi partikule zi.
Ova se partikula dodaje najčešće zamjenicama, a nikad se ne upotrebljava
samostalno. Mada u rukopisima nijesam našao potvrde za ovu stavku, ipak
je navodim jer su zamjenice sa ovom partikulom još uvijek dosta frekventne
u govoru staropodgoričkih muslimana, kao i u govoru starog pravoslavnog
stanovništva Podgorice i Zete. Čuvaju se takođe u Tuzima i u
govoru našeg življa u Skadru. Npr.: tizi, ovizi, onizi, kojizi, itd.
35 Mihailo Stevanović, Isto, str. 84.
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
111
4. Sintaksičke karakteristike
4.1. Govor podgoričkih muslimana se po sintaksičkim osobinama još
manje nego po fonetskim i morfološkim izdvaja od ostalih istočnocrnogorskih
govora. Razlike su gotovo zanemarljive i skoro da nema ni jedna
sintaksička osobina koja je tipična samo za muslimanski govor i za govor
Podgoričana uopšte. Kao i u prethodnim odjeljcima ni u ovom neće biti
riječi o osobinama koje su opštedijalekatskog karaktera, već samo o onima
koje su karakteristične za govor podgoričkih muslimana ili su u ovom
govoru frekventnije nego u ostalim.
4.2. Padežni sistem ovoga govora istovjetan je sa tim sistemom cijeloga
dijalekta. Ono što je karakteristično u tom pogledu je upotreba određenih
prijedloga uz pojedine padeže, prvenstveno uz genitiv, a u tom
kontekstu se oni ne javljaju u književnom jeziku.
a) Umjesto prijedloga od uz genitiv vlastitih imena i njihovih zamjenica
u ovom govoru imamo upotrebu prijedloga iz. Ova osobina nije samo
karakteristična za podgoričke muslimane; ona je prisutna i kod pravoslavnog
stanovništva. Međutim, u govoru podgoričkih muslimana u ovom
kontekstu, javlja se samo prijedlog iz, a ne i od, kako u rukopisima koje
sam proučavao, tako i u današnjem govoru starijih podgoričkih muslimana.
Takođe, u govoru ovih muslimana koji su se odselili u Skadar upotrebljava
se samo prijedlog iz. Primjeri iz rukopisa: I ja uzeh iz Staniše 260 dinara; i
onoga is koga sam ga kupijo; da primi iz Mustajbega Abdovića za ovaj
dužni novac; i sl.
b) Profesor Stevanović kao krakteristiku ovih govora navodi i prijedloge
zarad i porad uz genitiv, npr. zarad boga, porad stope zemlje. Ovi
prijedlozi složeni od prijedloga po i za s prijedlogom rad, česti su u govoru
podgoričkih muslimana. U njihovom govoru s ovim padežom slaže se
i prijedlog zaporad, složen od prijedloga za-po-rad. Na njegovu upotrebu
naišao sam samo uz genitiv imenice bog (zaporad boga), i premda u rukopisima
nijesam našao takav primjer, navodim ga jer se često može čuti u
govoru starih podgoričkih muslimana.
v) Prijedlog u se s genitivom upotrebljava i u književnom jeziku, ali
ga ipak navodim kao karakteristiku ovoga govora zbog njegove frekventnosti
kod podgoričkih muslimana. U književnom jeziku se osim ovog
prijedloga koristi i prijedlog kod (i još češće nego u). U govoru podgoAdnan
Čirgić
112
ričkih muslimana, opet kako u starim rukopisima tako i u današnjem govoru,
u upotrebi je samo prijedlog u. U starim rukopisima ima mnogo
primjera koji to potvrđuju, pa navodim neke od njih: Zaboravilji su ga u
Goru Kakaricku u Đon Maroša; Kupijo sam jednoga vola u ovoga 600
dinara; u ove dvojice; Bila sam u Anife taman do šes sati; u Sanije; u
Jovanke; Te ona u Vasa nije šćela; ni u Ferata, Ponoći su ga u vas
pogodilji, i sl.
4.3. U književnom jeziku instrumental socijativ slaže se s prijedlogom
sa (s), a instrumental oruđnik upotrebljava se bez prijedloga. U govoru
podgoričkih muslimana (ali i njihovih pravoslavnih susjeda) situacija je
nešto drugačija. U ovom govoru se često instrumental socijativ upotrebljava
bez prijedloga, a oruđnik s prijedlogom sa (s), ali ima primjera gdje
se i jedan i drugi upotrebljavaju i sa ovim prijedlogom i bez njega, mada
znatno rjeđe. Ova osobina ni do danas nije iskorijenjena u njihovom
govoru. U rukopisima nalazimo primjere, kao: Priznanica sa kojom dolje
potpisati priznajem da dugujem Mustajbegu Abdovića; Pošto vlasnik dućana
Mustajbeg Abdović nije zadovoljan sa dosadašnjom visinom zakupine;
S čim si došla, Demojce?; Demom ono okrenusmo; i sl. U snimljenom
govoru koji je pomenut u uvodnom dijelu ovoga rada, kao i u današnjem
govoru podgoričkih muslimana ima mnogo primjera koji ovu osobinu
potvrđuju. I profesor Stevanović ovu pojavu navodi kao osobinu
zetskopodgoričkog, a donekle i kučkobratonožićkog govora, dok u ostalim
govorima to je "apsolutno nepoznato".36
4.4. U pogledu kongruencije ne zapaža se neka bitna razlika između
ovog govora i stanja u cijelom dijalektu. Ima samo jedna pojava koju, po
mom mišljenju, vrijedi pomenuti, iako na nju nijesam naišao u starim
rukopisima. To se odnosi na slaganje glagolskog (ali ne i imenskog) predikata
sa subjektom, kad subjekat čini više raznorodnih pojmova ili više pojmova
ženskog ili srednjeg roda. Ova je pojava dosta rasprostranjena kod
starijih podgoričkih muslimana, u prvom redu žena, mada ima primjera u
kojima se u ovakvim slučajevima ne odstupa od pravila kongruencije koja
su odlika književnog jezika. Mislim da je ova pojava analoškog karaktera,
tj. da su oblici predikata u ovim slučajevima analogijom preneseni iz mno-
36Mihailo Stevanović, n. d., str. 109.
* Ovaj primjer preuzet je iz pomenutog snimljenog razgovora, a iz konteksta se
zna da se subjekat ( mi ) odnosi na dvije žene. Treći primjer, takođe, preuzet je odatle.
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
113
žine muškog roda. U govoru starijih muslimana mogu se čuti primjeri tipa:
Sinoć smo se vratilji sa autobusa i čekalji, čekalji po sata autobus;* Đevojke
su ljipe bilji (ali i Đevojke su ljipe bilje); Četiri tulumbe su bilji, i sl.
5. Leksika
Podgorički muslimani su se u prošlosti većinom bavili trgovinom. Položaj
ovoga grada koji je povezivao Skadar sa Hercegovinom, omogućavao
je uspješnost takvih poslova. Osim toga, bavljenje trgovinom bilo je
unosno jer su brda oko Podgorice bila naseljena uglavnom pravoslavnim
stanovništvom koje je dolazilo u Podgoricu radi trgovine. Kao trgovci, oni
su dolazili u kontakt sa narodima iz okolnih država s kojima su se sporazumijevali
na istom dijalekatskom sistemu (Bosna, Hercegovina, Srbija),
kao i sa okolnim albanskim stanovništvom. Sve je to, naravno, uticalo i na
jezik, na njegovo obogaćivanje tuđicama, na razne glasovne i druge jezičke
promjene, i sl. Podgorički muslimani su prije islamizacije bili uglavnon
hrišćani slovenskog porijekla. Tokom viševjekovne turske vladavine
(1474–1879) oni su u svoj jezik primili mnoge turcizme koji su se očuvali i
do danas. To su, uglavnom riječi iz turskog, arapskog i persijskog jezika, a
u njihov govor su ušle posredstvom turskog jezika. Mnoge od njih imaju i
adekvatan domaći sinonim koji je poznat i podgoričkim muslimanima jer
su se oni, kao autohtono stanovništvo, koristili ovim jezikom i prije islamizacije.
Ali neki turcizmi nemaju adekvatnu zamjenu u domaćoj leksici, i
kao takve ih je prihvatio i književni jezik (čekić, bakar, boja, top, zanat,
đon, i drugi ). U njihovom govoru ima takođe i romanizama, ali njihov broj
je neuporedivo manji u odnosu na učestalost turcizama. Širenje turcizama
u ovom govoru, kao i u ostalim muslimanskim govorima, bilo je potpomognuto
i uticajem vjerskih škola u kojima su predavali uglavnom ljudi
toga kraja koji su školovani u inostranstvu, najčešće u Carigradu. Ovi su ih
(tj. turcizme) prenosili na svoje učenike, a ovi dalje na šire slojeve. Prilikom
usvajanja tih turcizama dolazilo je, naravno, do njihovog prilagođavanja
našem jeziku i našim jezičkim zakonima, tako da su se mnogi
udaljili od svog korijena. Turcizmi su u ovom govoru dosta zastupljeni i
danas, i kod pravoslavnih i kod muslimana, naročito kod ovih drugih. Najviše
se čuvaju u starogradskim pjesmama.
U podgoričkoj onomastici i danas se čuvaju brojni turcizmi: Tećija
(derviška zgrada, tekija), Tablja Bešljića (tablja – kameno utvrđenje),
Adnan Čirgić
114
Tabana (od negdašnjeg Tabakhana – kožarska radionica), Bostani (bašte),
Džer – ma(ha)la (ulica), Kiš – ma(ha)la, Ašik – ma(ha)la (Ulica
zaljubljenih), Džan ulica (Ulica duša), i sl. Izuzev Džan ulice, ovi nazivi
su danas promijenjeni, ali se kod starijih Podgoričana, bez obzira na
vjersku pripadnost, oni i danas čuvaju.
U starim rukopisima turcizmi su, takođe, česti. Navešću samo neke od
njih i uz one koji su manje poznati dati objašnjenje *: čifčija i čipčija (kmet
na begovskoj zemlji – čifluku), imam (muslimanski sveštenik), šerijat
(muslimanski vjerozakon), haber (vijest, glas), iljmi haber, tj. ilmi haber
(potvrda da određenom licu nema zapreka za vjenčanje), arslan, pita,
zerzevat (povrće, zelen), ekser, sandala, zehar (gorak, otrovan; koristi se
najčečće da označi veoma loše raspoloženje), rahat (zadovoljan, spokojan),
šućur (hvala), nimet (božja blagodat; fig.: hljeb), čara (spas, lijek,
pomoć), mahrama, mahnit, mašala (u podgoričkom govoru je ovo prvo a
često nazalizovano, pa se čuje manšala; uzvik protiv uroka), bajrak,
baksuz (ali i baksas), kamdžija, beg, ćepenak, dućan, i sl.
***
Po osnovnim svojim obilježjima govor podgoričkih muslimana je
sastavni dio istočnocrnogorskog dijalekta. Glavne osobenosti ovoga govora,
po kojima se on razlikuje od okolnih govora ovoga dijalekta, razvijale
su se, uglavnom, za vrijeme turske uprave ovim gradom, kad je
muslimansko stanovništvo u njemu bilo najbrojnije. U ovom radu opisane
su samo takve osobine, tj. osobine koje su tipične samo za ovaj govor,
a ne i one koje su im zajedničke s ostalim govorima, odnosno one koje su
opštedijalekatskog karaktera, a kojih je, svakako, ponajviše. To što su
isticane osobine koje distanciraju ovaj govor od govora njihovih pravoslavnih
susjeda, svakako ne znači da mi je namjera bila da se stvori utisak
o nekim suštinskim razlikama koje u potpunosti razgraničavaju govore o
kojima je riječ. Takav zaključak bio bi pogrešan jer je nemoguće govoriti
o njima kao o različitim govorima kad se zna da su njihovi predstavnici
živjeli na istom prostoru, kad im je porijeklo manje – više zajedničko i
* Značenja ovih turcizama našao sam u :
Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
Karakteristike govora podgoričkih muslimana
115
kad su ih spajale poslovne, prijateljske, komšijske, pobratimske, a često i
bratstveničke veze.
Muslimani su prihvatanjem nove vjere donekle prihvatili i novi način
života. Pohađanjem vjerskih škola u njihov rječnik ulazile su tuđice, prvenstveno
turcizmi, koji su se zadržali do naših dana. Posredstvom trgovine
dolazili su u kontakte s raznim narodima i raznim govornim predstavnicima.
Sve to, kao i zajednički život s pravoslavnim stanovništvom i blizina
albanskih govora, svakako je uticalo na njihov govor u kojem se razvijaju
brojne specifičnosti, kao što je pojava ikavizama, čuvanje suglasnika
h, nepotpuno izvršeno jotovanje, umekšavanje suglasnika l, i ostale osobine
koje su opisane u ovom radu.
Poslije Berlinskog kongresa i potpadanja Podgorice pod crnogorsku
vlast, ovdašnji muslimani su se nerijetko iseljavali. Uporedo s njihovim
iseljavanjem, povećavao se broj pravoslavnih "došljaka" koji su sa sobom,
prirodno, nosili govorne karakteristike svoga kraja. To je, ujedno, i vrijeme
razvoja školstva i pojačanog opismenjavanja. Nove životne okolnosti opet
su uticale na govor podgoričkih muslimana koji se mijenjao u pravcu potpunog
izjednačavanja s govorom većinskog pravoslavnog stanovništva i, u
novije vrijeme, u pravcu izjednačavanja s književnim jezikom. Osobine
ovoga govora, usljed nepostojanja navedenih činilaca koji su uticali na
njegovu izmjenu, najbolje su se očuvale u Tuzima i Skadru.

   © šeher - tuzi 2006 | Hosted by: AmaxHost.com | design & programing by: amaxstudio